To što spominješ s iglom nisam znao da s radi. Kao klinac se sjećam da su dvojica iz moje škole završila na psihijatriji. S nama je bio mlađi brat jednog od njih koji je tek nakon tjedan dana uspio priznati meni i još nas nekoliko što se u stvari dogodilo. Njih trojica su nekoliko puta eksperimentirali s zazivanjem duhovima iz znatiželje i želje da vide "da li se to može napraviti." (Tada sam ja imao 10 godina kao i on.) Uglavnom nekoliko puta su zazivali, prvi puta neuspješno, drugi puta u redu, treći puta im se dogodio užas. radili su to na način koji su negdje "čuli" od "bapskih" priča. Zamisli samo ideju koju su kreirali - djeca. Iz osmrtnice u novinama su uzeli sliku jednog pokojnika i umočili bi je u vodu lavor pun vode pored kojeg se nalazila prazna staklena boca i voštana svijeća. Zamračili bi prostoriju i pogasili sva svjetla. Zatim bi ulijeli bočicu svete vode iz Crkve i molili bi "Očenaš" tri puta. Nakon toga bi se držali za ruke i glasno zazivali u isti glas da se pojavi preminula duša. Prvi puta se ništa nije dogodilo, pa su sve ponovili skupa na isti način. Nakon toga se osjetila nečija prisutnost u sjeni u prostoriji i glas koji im je rekao da je stigao i pitao zašto to rade. Rekao im je da sada ide i da to više ne rade jer je umoran. Nakon nekog vremena je nestao. Najstariji od trojice je tražio da ga nešto pitaju budući da su svi već sledili s njegovom prisutnošću pa nitko ništa nije ni stigao reći. i krenuli su ponovno s zazivanjem imena i tada se dogodilo da je prvo boca se pokrela na stolu vrtjeti sama od sebe, neka sila ih je prikovala za stolice i udarcem porušila na pod. Počeli su vrištati i razgrnuli zavjese. Onda je krenula cijela histerija s njima. Strah od mraka, spavanja, priviđenja, halucinacije, kao svakodnevnica, psiha im se uništila u potpunosti, nitko od njih nije bio u stanju završiti školsku godinu, bojali su svega i bili kod pedagogice koja ih je uz roditelje jednostavno otpravila u psihijatrijsku bolnicu. Roditelji su ih preselili u domove u druge gradove, i postupak liječenja je potrajao, o tim stvarima nismo smili pričati jer j e to bio tabu tema koja se izbjegavala. Dvojica od njih saznao sam kroz godine su se ubila, otišli su u dijasporu, jedan u Švicarsku, drugi u Njemačku. Droga, piće, nasilje, samoubojstvo, 2002. i 2006. a ovaj školski moj je jedini koji je to prilično dobro podnio, iako se koliko mi se čini potpuno potisnuo sjećanje na taj cijeli događaj i dan danas tvrdi da se ne sjeća ničega što se tada događalo,(1993.) i ratno vrijeme je u nekoj "magli" samo po sebi u toj cijeloj godini, iako je ponavljao školsku godinu jer je nije bio u stanju završiti, nego se preselio iduće godine u Split skupa s svojim bratom koji je sudjelovao a i dan danas u toj sredini je ta priča tabu tema za koju se kako mi se čini čak i sve obitelji i vole pretvarati da se nikada nije ni dogodilo.
Ja iskreno njega i njegovo ponašanje nikada nisam uspio zaboraviti koliko puta je imao napadaj histerije i u kolike sitne detalje je danima opisivao svaku sitnicu u ritualu zazivanja i kasnije noćnih zvukova, grebanja, štipkanja, mljackanja, kuckanja, smijeha i režanja pa se i danas s 28 godina dobro sjećam cijele "strke" učitelja, pedagoga, liječnika i svega uz taj događaj a najviše njegovog zazivanja da mu neko pomogne i neka to zaustavi
Procijenite sami koliko se isplati, koliko ne, i da li mislite da je ovo bila njihova sugestija ili ne