Quote:
hr1u00 kaže:
Sve ovo što ti ovdje si napisao suštinski potvrđuje upravo ono što trofrtaljac piše.
|
Ne piše to trofrtaljac, nego je kopipejstao tekst Samarđića.
Je li to "suštinski" isto, ovisi o tome što smatraš "suštinskim".
Po više svjedočenja, Tito je tijekom nekoliko kritičnih sati tijekom prijepodneva 25. svibnja bio rastrojen, izgubio prisebnost, čak se može reći ponašao se kukavički. Međutim, nešto kasnije je već bio hladnokrvni komandatn kao i prije. Da je generalno bio kukavica, ne stoji. Vrhovni zapovjednik čuva svoj život, očekuje da drugi budu spremni poginuti braneći njega, i drugi za to i jesu spremni - to nije ništa čudno.
Pretpostavljam da se oko toga možemo složiti?
Evo, dodajem što o tome piše u svojim memoarima (traća knjiga: "Revolucionarni rat", izdanje Beograd: Književne novine, 1990, str. 386-387). Đilas je tada bio u Moskvi, te prenosi razgovore o tome kasnije na Visu. On daje i svoju procjenu Titovog karaktera na tom primjeru.
Već dan-dva po dolasku, s raznih strana su me zasipale priče o
desantu na Drvar, u kojima je glavna tema bilo Titovo neizlaženje iz
pećine... Žujović je bio najogorčeniji, ali se pravio najogorčenijim. (Ovdje je očito tiskarska greška: "ali" umjesto "ili"; op. Z.O.) On
i Ranković su došli u pećinu čim je desant počeo. Zatim su se izvukli
- da zajedno s drugim članovima Štaba organiziraju kakvu-takvu
odbranu. Situacija je bivala sve kritičnijom - Nemci su prodirali u
strane oko pećine. Žujović se vraćao dvaput, a Ranković jedanput -
da nagovore Tita da izađe. Izlazak je bio rizičan: neki partizani su
već izginuli pred pećinom. A ostajanje u pećini i opasno i nedolično.
Ali Tito nije pristajao. Žujović je zapaprivao: Gubljenje ugleda pred
borcima: vrhovni komandant! - Ranković je ublažavao: Bilo je nezgodno.
- Kardelj je ostao s Titom u pećini. Pravdao se: Ja sam bio za
izlazak, ali »Zdenka« pala u histeriju - vuče »Starog«, dreči: Ubiće
nas, ubiće nas! - Zogović i Mitra su se izvukli s izloženijeg mesta -
iz grada, pa je Zogović istu priču pričao sa sarkastičnim a ona sa šaljivim
prizvucima. Tito i ostali su se spustili uzetom niz usek kojim iz
pećine otiče voda u vreme povodnja - pošto su Nemci bili suzbijeni...
Tito je više puta intervjuisan o desantu. Okrivljivao je Arsu Jovanovića
- da je olako shvatio informacije o nemačkim pripremama,
koje su - čuo sam - dobijene i od sovjetske misije. Ali Tito se nikada
nije hvalio svojim držanjem... Tito je upadljivo izbegavao pogibelj.
Ali ja držim da se ni dotad ni tada nije radilo o preplašenosti, a još
manje o »Zdenkinom« uplivu, nego o urođenoj opreznosti. A tada,
pogotovu, o uverenosti u izuzetnost svoje uloge i o zaljubljenosti u
vladalački položaj koji je s mukama i rizicima zadobio... Bilo kako bilo,
zbivanja i novi zadaci su potiskivali pričanja, a prošle propuste i
slabosti zanemarivali - sem za one kojima su dobrodošli za suprotnu
delatnost... Iz Žujovića su već tada upadljivo izbijali revolt i ambicija.
Jer čuo sam daje on - kad gaje Tito, penjući se u avion za Italiju,
zamolio da mu pričuva konja - jetko izjavio: On se izvlači, a nas
ostavlja da ginemo i čuvamo njegovog konja!...
O Sretenu Žujoviću: mislim da se tu radilo i o problem urazličite perecepcije ljudi raznih generacija. Đilas, Ranković, Kardelj, Koča Popović, Vladimir Bakarić, Ivo Lola Ribar i niz drugih lidera oko Tita bili su 20-ak godina mlađi od njega. On ih je osobno izabrao i bio im vođa u prijeratno doba, od svojeg ilegalno povratka u Jugoslaviju krajem 1936., i ostaje vođa čak i kad pokaže mane. Za njih je on bio neupitni autoritet, ne samo vođa nego i učitelj ("Stari").
Žujevićeva percepcija je drugačija: on je Titova generacija (r. 1899), gradio je karijeru nezavisno od njega, bili su ravnopravni oko 1935.-1937., a kasnije je Tita doživljavao, vjerojatno, samo kao "prvog među jednakima". Ništa neobično da je on uspinjanje tita na položaj legende i neupitnog autoriteta gledao sa zavišću i ljutnjom. Tako se kasnije, 1948., stavio na stranu Informbiroa. Sličan je vjerojatno slučaj Hebrang. (Žujović se kasnije, nakon dvije godine boravka u zatvoru, javno pokajao, što je bila lijepa propagandna pobjeda za KPj u sukobu sa Staljinom. Ima dobra njegova biografija na srpskoj i na sh wikipediji.