Pogledaj jedan post
Old 07.10.2017., 09:44   #5572
Etiopatogeneza

Etiopatogeneza

Danas se smatra da je depresija kao i brojni drugi psihički poremećaji i genetski uvjetovana, no mehanizmi naslijeđa nisu još detaljnije proučeni. Glavnim biokemijskim uzrokom depresije smatra se poremećaj biogenih amina, prije svega serotonina, noradrenalina pa i dopamina, a u novije se vrijeme sve više posvećuje pozornost i drugim neurotransmiterima i njihovim receptorima. Dugo vremena je dominirala serotoninska hipoteza, koja dobrim dijelom vrijedi još i sada. Sa sigurnošću se danas zna da smanjenje serotonina u mozgu dovodi do depresije, a koji će simptomi depresije prevladavati, dobrim dijelom ovisi o tome na kojem je mjestu u mozgu došlo do smanjenja serotonina (2,3,4). Stara je spoznaja da nedostatak sekrecije triptofana (supstancije odgovorne za stvaranje serotonina) dovodi do depresije, ali i činjenica da je triptofan prirodni lijek u liječenju depresije.

Danas se zna da serotonin ne može prolaziti moždano-krvnu barijeru pa tako i činjenicu da se serotonin stvara u najmanje dvije lokacije: u stanicama sluznice tankog crijeva i u serotoninskim neuronima CNS-a. Za sintezu serotonina potreban je triptofan, koji prolazi moždano krvnu barijeru i djelovanjem specifičnog selektivnog enzima triptofanhidroksilaze nastaje serotonin.Serotoninski neuroni se u mozgu nalaze u području nukleus rafe, a ascendentni završeci su najgušći u hipokampusu, moždanoj kori, amigdala i bazalnim ganglijima. Koliko je danas poznato, serotonin ima najmanje 7 receptora preko kojih djeluje na brojne vrlo važne funkcije organizma, pa se između ostaloga zna da poremećaj njihove funkcije dovodi do shizofrenije, depresije, anksioznost, a posebno je važno istaknuti da se povezuje i s pojedinim simptomima kao na pr. agresivnost, pažnju, impulzivnost i demenciju. Poznato je također da serotonergični neuroni pokazuju regulatornu funkciju na noradrenergične i dopaminergične aktivnosti svojim toničkim i inhibitornim djelovanjem.


Prema starijim teorijama za etiologiju depresije je na drugom mjestu po važnosti noradrenergični sustav. Noradrenalin je jedan od kateholamina, koji kao i dopamin ima važnu ulogu u nastanku depresije. Naime, hidroksilacijom tirozina uz pomoć enzima tirozin-hidroksilazenastaje nastaje kateholamin, koji se daljnjim biosintetskim putem pretvara u dopamin, koji se pomoću transportnog sistema prenosi u presinaptičke vezikule pomoću enzimadopamin-beta-hidroksilaze. Dopamin je prekursor za sintezu noradrenalina što se odvija unutar presinaptičkih vezikula noradrenergičnih neurona. Zna se da disfunkcija noradrenergičnog sustava u nekim dijelovima mozga (kao npr. u hipokampusu i locus ceruleusu) dovodi do ponašanja prema modelu naučene bespomoćnosti, a što je fenomen tipičan za depresiju. Smanjenje koncentracije noradrenalina u pojedinim dijelovima mozga dovodi do polimorfnih somatskih tegoba karakterističnih za depresiju poput anergije i gubitka libida. Noradrenalin ima važnu ulogu i u regulaciji životne energije i interesa te u stvaranju cilju usmjerenog ponašanja. Funkcija dopamina mnogo je više poznata u nastanku shizofrenije, no ne može se negirati i njegova važnost u depresiji. Dopamin ima bitnu ulogu u regulaciji emocija, u hedonističkom raspoloženju, ekstrovertiranosti, kontroli cilju usmjerenih akcija i psihomotorike, a što su sve obilježja depresije.

U etiologiji depresije može biti važna i neravnoteža u funkciji kolinergičnih struktura. Poznato je da kolinergična hiperaktivnost dovodi do poremećaja strukture spavanja, posebice skraćenja REM latencije i učestalosti noćnih buđenja, što su česti simptomi depresivnih bolesnika. Ove su spoznaje za sada uglavnom ograničene i sigurno je da ima još niz nepoznanica koje onemogućuju odgovarajuće liječenje. Činjenica je na primjer da se serotonin smatra vjerojatno "glavnim krivcem", ali je isto tako odnedavno poznato da su neki oblici depresije povezani i s hiperaktivnosti 5 HT2 receptora i istodobno hipoaktivnosti 5 HT1 receptora. Dakle, može biti važan i nerazmjer pojedinih subkategorija unutar serotoninskog sustava. U posljednje se vrijeme velika pozornost posvećuje izučavanju disbalansa receptorskih sustava, smetnjama koncentracije cikličkog AMP-a, ali i povezanosti depresije s imunološkim poremećajima. Imunološki se poremećaji povezuju i s nekim drugim psihičkim poremećajima kao npr. s posttraumatskim stresnim poremećajem.

I u depresivnih bolesnika i u bolesnika s PTSP-om dolazi do promjene citokina, proteinskih tvari koje reguliraju prijenos signala među stanicama i imunološki odgovor na provokativnu situaciju. Poznate su dvije vrste citokina: proinflamatorni i antiinflamatorni. Smatra se da porast proinflamatornih citokina dovodi do fenomena sickness behaviour, a koji je sindrom tipičan za depresiju. Taj se sindrom može izazvati i eksperimentalno davanjem specifičnih citokinina. Neka recentna istraživanja na području imunoloških promjena depresivnih bolesnika otvaraju mogućnost razumijevanja depresije kao psihoneuroimunološke bolesti, a time i širenje indikacije antidepresiva u jačanje imunoloških sustava. Danas se zna da je depresija i neurodegenerativna bolest, ali još uvijek nije jasno da li je neurodegeneracija primarna ili posljedična.

Ove biološke spoznaje uvelike su pridonijele pronalasku brojnih antidepresivnih lijekova koji nam danas omogućuju liječenje depresivnih bolesnika, no u liječenju nikad nije dovoljan samo dobar lijek već uz lijek i brojne druge terapijske metode kao psihoterapijske, socioterapijske i posebno one koje poboljšavaju savez bolesnika i terapeuta i uspostavljaju bolju suradljivost i redovitost uzimanja lijeka, jer uz neredovito uzimanje lijeka (nepostojanje komplajensa ni adherentnosti) ni najbolji lijek ne može biti učinkovit. U etiologiji nastanka depresije nikako ne smijemo zanemariti ni genetske čimbenike (koji su danas potvrđeni i biologijski i epidemiološkim istraživanjima) ni bihevioralne, ali ni teške životne situacije i bolna iskustva posebice u dječjoj i adolescentnoj dobi.

http://www.plivamed.net/aktualno/cla...resija-12.html
ray of light is offline