Quote:
Odakle znamo nešto o Kristu?
Židovski i poganski izvori pružaju nam obilje značajnih podataka o Kristu. Do sada najstariju nama poznatu obavijest zapisao j Josip Flavije (37-97). Rođen u Jeruzalemu ovaj je židovski zapovjednik znao za kršćansku općinu u Jeruzalemu. U svom djelu "Židovske starine" na dva mjesta piše o Kristu. Jedno od njih glasi: "U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek. Činio je neobična djela. Mnoge Židove i pogane privukao je k sebi, a kada ga je na optužbu naših najpoznatijih ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni koji su ga od ranije ljubili. Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime kršćani (18,III,3)" Čak i najstariji dio talmudske tradicije govori o Isusu: o njegovim uspjesima kod naroda zbog njegovih čudesnih djela (čaranja), o njegovom raspeću na križ uoči blagdana pashe itd. Plinije Mlađi (62-114), namjesnik Bitinije u Maloj Aziji, pisao je caru Trajanu. U pismu moli cara za upute kako da se drži pred kršćanima, koji su u njegovoj provinciji vrlo brojni: "Oni se skupljaju određenog dana prije sunčevog izlaska i zaklinju na vjernost Kristu kao Bogu u pjesmi... Nadasve daleko proširilo se to praznovjerje, ne samo po gradovima i selima, nego po cijeloj zemlji". Tacit (55-120) govori u svojim "Analima" (godišnjicama) pri opisu požara u Rimu (64) o kršćanima:
"Da bi opovrgao glsine (koje su ga optuživale da je zapalio Rim), pronašao je Neron krivce i daso ih mučiti izabranim mukama, koje su radi svoje strahote bile na zlu glasu, a koje je mnoštvo nazivalo kršćanima. To ime dolazi od Krista, koga je prokurator Poncije Pilat za vladavine Tiberija izručio na kaznu smrti. To odvratno praznovjerje bilo je za trenutak potisnuto, ali je ponovno izbilo, ne samo u Judeji, gdje je to zlo započelo, nego također i u Rimu".
Svetonije (75-150) piše u svojoj biografiji o caru Klaudiju (41-54): "On je Židove protjerao iz Rima koji su na podstrekivanje nekog Krestosa (Chrestos) često izazivali nemire".
Kad bismo imali samo te poganske i židovske izvore, znali bismo sigurno, da je Krist živio u Judeji, da je činio čudesna djela i da je poučavao narod; da je po nalogu Poncija Pilata bio ubijen; da je u Rimu oko 50. godine postojala Isusova zajednica; i da se od Neronovog vremena širila i bila žestoko progonjena. To je malo, ali u isto vrijeme i mnogo.
(Dr. Hrebert Madinger: "Temelji vjere")
|
Ne bih se baš složio s tom konstatacijom. Ono što stoji u djelima rimskih istoričara, daje nam samo škrte informacije i uopšte ne pomaže pri rekonstrukciji Isusovog lika. Tacit Isusa spominje u kontekstu progona kršćana u Rimu 64 i kaže kako su kršćani dobili ime po onome koji je «za cara Tiberija pogubljen od rimskog prefekta Poncija Pilata.». Ovaj pasus napisan je negdje oko 115. god u Rimu, pa otud i Tacitovi podaci proizizlaze iz onoga što je javno mnijenje u to vrijeme o kršćanima već znalo, jer 64. u rimu nije moglo biti «kršćana», pod tim imenom. Kršćanima su ime dali paganski stanovnici Antiohije, nazvavši ih pogrdno «christianoima», a ime kojim su sebe zvali bilo je «sveti», «braća», «izabrani» ili najpoznatije-«nazoreji» (Djela 24:5). Treba još napomenuti da je tekst Anala pronađen tek 1429, a poznajući sklonost katoličke crkve ka stvaranju falsifikata, nije isključeno da je kompletan odlomak interpoliran kasnije.
U to doba kršćani su se razlikovali od drugih Jevreja jedino u činjenici da su priznavali Isusa za Mesiju, o čemu govori odlomak iz Svetonijevog djela «Životi careva», u kojem se kaže da je Klaudije protjerao iz Rima sve Jevreje, jer su «neprestano stvarali nerede potaknuti od nekog Chrestosa.» Eh, sada postoje tri varijante: ili je Isus bio u Rimu (odbacuje se jer je Svetonije morao biti upoznat sa Tacitovim djelom), ili je autor zapravo želio reći kako su se Jevreji sukobljavali oko toga da li je Isus mesija ili nije, ili se jednostavno među Jevrejima pojavio neki Chrestos koji ih je potakao na pobunu. Na osonovu odlomka sa sigurnošću se ne može tvrditi baš ništa. Možemo se samo potpomoći činjenicom da je Chrestos bilo vrlo često ime kod rimskih robova i slobodnjaka i da se na rimskim spmenicima pojavljuje čak 80 puta. Međutim, ova iformacija poklapa se i sa Djelima (18, 2). Akila i Priskila dvoje jevrejskih kršćana morali su napustiti Rim, «...jer bijaše zapovjedio Klaudije da svi Jevreji idu iz Rima».
Jedini rimski autor koji je napisao nešto konkretno bio je Plinije Mlađi, koji je za cara Trajana (111-113) bio namjesnik Bitinije. U svom izvještaju caru on piše:
«Svuda se ovo vjerovanje širi, ne samo u gradovima i selima nego u čitavoj zemlji. Hramovi su pusti i već odavno ne prinose se nikakve žrtve» i «Imali su običaj u određene dane prije izlaska sunca da se sakupljaju i da se Hristu kao bogu mole.»
Međutim, ovdje opet nema nikakve informacije o Isusu, izuzev opisivanja postojećeg stanja, tj. da se početkom II. stoljeća kršćanstvo počelo naglo širiti istočnim provincijama Rimskog Carstva. O Isusu kao historijskoj ličnosti, nigdje ni riječi.
I Tacit i Plinije i Svetonije bili su savjesni historičari i imali su pristup svim mogućim rimskim arhivima. Zar je moguće da nigdje nije postojao nikakav podrobniji izvještaj o osobi Isusa Krista. Ako ništa, zar nije postojao izvještaj Poncija Pilata o svim događajima koji su se odigrali?
ŠTA JE JOSIP FLAVIJE ZNAO O ISUSU?
Josip Flavije bio je vrlo kontraverzna ličnost. bio je potomak makabejske loze, svećenik, jedan od vojskovođa u u ustanku protiv Rimljana 66 g. n. e. a zatim je prešao na stranu Rimljana i bio usvojen od Favija Vespazijana, po kojem je i dobio svoje prezime. Napisao je nekoliko djela koja su dragocjena za izučavanje historije Jevreja i njihovog rata sa Rimom. To su: «Historija jevrejskog rata», «Drevna historija Izraela», «Protiv Apijana» i «Moj život». Kršćanska crkva se vijekovima oslanjala na bilješku iz djela po imenu «Jevrejske starine», koja govori o Isusu i glasi ovako:
"U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako ga se uopšte može i nazvati čovjekom. Činio je neobična djela i bio je učitelj ljudi, koji su s radošću prihvatali isitinu. Mnoge Židove i pogane privukao je k sebi. On je bio Krist. A kada ga je na optužbu naših najpoznatijih ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni koji su ga od ranije ljubili. On im se naime trećeg dana ukazao kao živ, kao što su božiji proroci o njemu prorekli i mnoge druge začuđujuće stvari. Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime kršćani (18,III,3)"
Ovaj odlomak naziva se “Testimonium Flavianum” i jedan je od najnaivnijih falsifikata, tj. interpolacija u originalni tekst ikada učinjenih. Razlozi za to su slijedeći:
1. Josip Falvije, pravovjerni farisej i orthodoxni Jevrej, potomak Makabejaca sa majčine strane, nikada nije mogao govoriti o Isusu, kao Mesiji ili vjerovatnom bogu. Onaj koji je docnije ubacio ovaj odlomak nije niko drugi do naivni i neobrazovani kršćanski kopist, što dokazuje i činjenica da,
2. crkveni pisci II i III. stoljeća, koji su itekako dobro poznavali rimske i jevrejske izvore, poput Klementa, Minucija, Tertulijana i Teofila iz antiohije nigdje ne spominju ovaj odlomak, sa izuzetno važnim vanbiblijskim podacima o Isusu.
3. Crkveni apologeta Origen u svome djelu «Contra Celsum» kritikuje Flavija zbog toga što nije vjerovao da je Isus Mesija.
4. Fragment koji prethodi «testimoniumu» (18, III, 2) i onaj nakon njega (18, III, 4), nesumnjivo predstavljaju JEDNU naratorsku cjelinu, koja govori o neredu kod Jevreja i njihovim drugim nevoljama. «Testimonium Falvianum», vještački, bez logike raskida na dvoje ovi naratorsku sekvencu, što dokazuje da je ubačen u strani tekst.
5. «Testimonium» se prvi put citira kao Flavijev u Eusebijevoj «Crkvenoj povijesti» u IV. stoljeću. Ništa čudno za nekritičnog i lakovjernog autora koji je kao autentičan i vjerodostojan tekst, u svoje djelo uvrstio pisma, koje su tobože razmjenili bolesni edeski kralj Agbar i sam Isus. Sami crkveni oci su to pismo na koncilu u Rimu 495 g. morali proglasiti apokrifom, tj. izmišljotinom.
Podaci koje o Isusu čitamo u Talmudu potječu iz kasnijeg razdoblja, kada je već postojao istaknut rivalitet između kršćana i Jevreja, pa se stoga prije adi o vjerskoj propagandi, nego o nekom stvarnom podatku.