Evo me opet(pogledaj postove 20 i 34)
zbunjena,ali i sa određenim strahom,obzirom da se prethodni san ispunio.
Moja tetka,preminula 1983,koju sam jako voljela i čiji mi je odlazak teško pao,nikada se nije javljala u mojim snovima.
Pred tri noći sanjala sam da mi je došla u posjet(nesvjesna sam u snu da je pokojna)a ja sam je željela ispratiti dio puta prema mjestu udaljenom cca 4 km,gdje je stvarno živjela i umrla.
Hodale smo tako jedna pored druge,seoskim putem,obje bosonoge,a na putu bilo dosta vode,uz put puno grmlja.U jednom trenutku nasred puta stoji svećenik(ali ne katolički,već evangelistički)i obrati se mojoj tetki:
Ti bi trebala prestati optuživati djevojčicu koju je pregazio auto na cesti,to nije bila njena krivica.
Tetka nije uopće reagirala več je nastavila hodati,no ja sam zastala zapanjena i rekla svećeniku:
Ako je Bog odlučio nekoga pozvati,nije ničija krivica,a nitko ne može postupiti protiv Njegove volje.
Svećenik je rekao:Tako je!
U tom trenutku shvatila sam da je tetka otišla daleko naprijed,te sam požurila za njom,ali nikako je nisam uspjela stići,te sam vidjela kako nestaje daleko naprijed gdje put ulazi u šumu.
Odjednom iz priključnog puta nailazi crna kočija u koju su upregnuta 2 riđa konja,staje i iz nje izlazi,mlada žena,duge svijetle kose,u šarenoj suknji do gležnjeva.Nije mi poznata,ali očito želi nastaviti hodati u smjeru u kojem se ja krečem,gleda u moje bose noge i kaže:A kako ću ja hodati po toj vodi i blatu u ovim lijepim cipelama.
Pogledam u njenu skupu i lijepu obuću i kažem:
Vrlo jednostavno,skinite cipele i hodajte bosi kao i ja.
Probudila sam se vrlo uznemirena,jer u kući u kojoj je živjela i umrla moja tetka,žive njen sin,snaha i unučad,dječak i djevojčica,te sam imala utisak da će se u toj obitelji dogoditi neka nesreća.
No lik evangelističkog svećenika mi je van svakog konteksta,jer nitko od nas nije te vjere.
