[Orsat]

Nadalje, životno je i općepoznato da se usluga parkiranja vozila na javnoj površini po svojoj prirodi i svrsi u pravilu ne koristi u dužem trajanju od nekoliko sati, te da je parkiranje na javnoj površini u trajanju cijelog dana iznimno, dok je predmetnom Odlukom uređeno upravo suprotno, te je parkiranje u trajanju cijelog dana uređeno kao pravilo, a satno parkiranje kao iznimka.
Uzimajući u obzir općepoznatu činjenicu da je uređenje korištenja usluge parkiranja prije donošenja sporne Odluke bilo uređeno na način da je bilo predviđeno samo satno parkiranje, te da se u slučaju duljeg parkiranja uz neplaćanje parkirne karte plaćala ugovorna kazna u unaprijed utvrđenom iznosu i to na isti način na koji se sada naplaćuje dnevna karta, sud zaključuje da je prava volja pri donošenju općih uvjeta koji su sastavni dio predmetne Odluke bila upravo da se sankcionira činjenica da je korisnik usluge propustio platiti cijenu usluge, a ne da se uvede redovno korištenje javnih parkirališta u trajanju cijelog dana. Na ovaj zaključak dodatno ukazuje i općepoznata činjenica da su javna parkirališta malobrojna u odnosu na brojnost motornih vozila u prometu, da se u pravilu nalaze na mjestima gdje je povećan protok motornih vozila i potreba za kraćim zadržavanjem, iz kojih razloga su na nekim od javnih parkirališta od strane gradova i općina uvedena i vremenska ograničenja u trajanju od nekoliko sati nakon kojih nije moguće ponovno u istom danu koristi uslugu parkiranja vozila.
Osim navedenog, svakako je za istaknuti da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, tvrditi da činjenica neplaćanja sata korištenja usluge parkiranja predstavlja pristanak da se plati cijena parkiranja u trajanju od 24 sata. Naime, ocjena je ovog suda da je korisnik usluge parkiranja samim činom parkiranja iskazao volju da koristi navedenu uslugu, dok okolnost da nije platio minimalni iznos korištenja usluge daje pravo davatelju usluge da potražuje isplatu cijene usluge za vrijeme koje je usluga korištena, pa i zatezne kamate koje bi korisnik zbog kašnjenja bio u obvezi platiti, no nikako ne daje pravo davatelju usluge da zbog neplaćanja cijene usluge potražuje unaprijed određeni iznos neovisno o pruženoj usluzi.
Slijedom navedenog, a kako su odredbe predmetne odluke temeljem koje tužitelj naplaćuje potraživanje koje je predmet postupka po ocjeni ovog suda u suprotnosti s prisilnim odredbama Zakona o obveznim odnosima u smislu čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" 99/99, 29/02 i 49/02), sud je utvrdio da tužitelj nema pravo potraživati isplatu cijene dnevne parkirne karte, te je odlučio kao u točkama I. i II. izreke presude.
[...]
U Dubrovniku, 23. travnja 2014.
Sutkinja:
M. B.