Hrvatski političar i književnik dr. Živan Bertić
Dr. Živan Bertić ili Živan iz Srijema, kako se znao potpisivati u svojim književnim prilozima je bio iz hrvatskog sela Kukujevaca(Kukujevci), kod Šida.
Dr. Bertić bio je zemunski odvjetnik. Ušao je u hrvatsku političku povijest već kao student na Sveučilištu u Zagrebu kada je bio jednim od pokretača spaljivanja mađarske zastave prilikom dolaska cara 1895. godine u Zagreb. Ulazi u zatvor kao oštri starčevićanac da bi u Pragu (gdje je nastavio studije), u diskusijama sa Stjepanom Radićem, upoznao njegov nauk. Osniva časopis »Hrvatska misao« u kojem sočnim jezikom i smislom za humor šiba poroke u domovini. Bio je uvijek borac za narodna prava. Proganjan je i mučen i u Austro-Ugarskoj i u Jugoslaviji. Za svjetskog rata bio je zatvoren, pa interniran i, kao degradirani časnik, poslan na talijansku frontu gdje je teško ranjen.
Prilikom donošenja Vidovdanskog ustava istupa iz Pribičeviceve Demokratske stranke koja je držala da su monarhija, državni i nacionalni unitarizam jedina garancija za opstanak nove države kojoj su najveći protivnici HRSS i komunisti.
Dr. Bertić dao je, prilikom svog istupa iz stranke, opširno obrazloženje koje je paradigmatično za stav svih razočaranih političara onoga vremena:
»Od prvog početka bio sam odlučan protivnik centralističkog načela koje je demokratska zajednica uzela kao glavno obilježje svoje politike. To načelo ne odgovara ni temeljima demokratske slobode ni obzirima političke nužnosti. Obzirom na našu političku i plemensku podjeljenost zauzimanje tako radikalnog i nepomirljivog stanovišta o pitanju naše države značilo je izazvati na borbu sve elemente historijskih tradicija u našem narodu i umjesto sprijateljiti ih sa državom koju stvaramo, zaplašiti ih i otuđiti od nje. Radikalizam demokratske stranke u ovom pitanju naročito je bio neoportun prema Hrvatima, te je značio izvjesnu krutost i bezobzirnost prema njihovim osjećajima. No demokratska stranka zauzela je nažalost u tome pitanju baš najnepomirljivije gledište i upala je upravo ona, koja je htjela Hrvate i Srbe zbližiti, u najoštriji sukob sa većinom Hrvata. Sumljičući i klevetajući u parlamentu i svojim listovima, bez razlike, sve hrvatske stranke i elemente koji ne prihvaćaju njeno centralističko gledište, kao separatiste, frankovce, neprijatelje države i izdajnike, ona je najprije sve te elemente koji sačinjavaju većinu Hrvata, odbila od suradnje oko stvaranja države, a zatim neke od njih otjerala u neprirodne saveze koji stvaraju našoj državi opasne lažne situacije.
Centralističko uređenje naše države ne odgovara niti našim potrebama, niti našim pravim interesima, niti našoj organizatorskoj snazi, niti našim općim željama.«