Pogledaj jedan post
Old 02.11.2012., 16:01   #1
Zašto je lektira u školama tako blesava?

Postavljam ovo u obliku pitanja, možda malo preoštro, ali želim vas isprovocirati ne samo na promišljanje već i na ideje.

Dakle, zašto se lektira u našim školama svodi na čitanje klasičnih i onih malo manje klasičnih isključivo književnih djela isključivo umjetničkih književnika?

Zašto je na taj način našoj mladeži upravo nasilno skriven svaki kutak svijeta pisane riječi osim navedenog? Kažem nasilno, jer baš savijestan i dobar đak koji će se potruditi pročitati lektiru, neće imati vremena ni za kakvo drugo - usuđujem se reći čak kvalitetnije - štivo?

Zašto u našoj lektiri ne postoji niti jedno znanstveno - popularno djelo poput fenomenalnih uradaka recimo D. Attenborougha, S. Hawkinga, B. Brysona, R. Greenea? Zaslužuju li djeca bar čuti za recimo Paula Krugmana?

Zašto se u našoj lektiri ne pojavljuje niti jedan pomaknuti, možda čak i zamaknuti svjetonazor poput Engdahlovog, jedan potpuno drugačiji pristup realnosti poput Lovelockovog? Nešto pomalo luckasto intrigantno poput Domazeta?

Zašto nema niti jednog jedinog modernog putopisa, zašto, do vraga, barem Tomaž Humnar ili Stipe Božić ne mogu naći put do mladih glava? Koliko je samo svjedočanstava iz našeg domovinskog rata - iz pera stranih reportera i dužnosnika, ako ne vjerujemo domaćima - napisano a naša djeca neće držati u rukama niti jedno?

Jesu li memoari Winstona Churchilla preteški za nošenje u rukama? Niti jedna jedina (auto)biografija nije našla mjesta u našoj lektiri tijekom 12 (dvanaest!!!) godina školovanja koje prolaze klinci koji upišu četverogodišnje srednje škole. A toliko velikih ljudi; od znanstvenika, dobročinitelja, državnika, poslovnjaka, sportaša.. zar baš ni od koga od njih nitko ne bi ništa mogao naučiti?

Zašto nema mjesta velikim djelima svjetske filozofije, i promišnjanja koja ne spadaju strogo u tu sferu ali su joj bliska? Znaju li naša djeca tko je bio Sun Tzu, zar je Art of War tako dugačko štivo? Kina je sve bliže, ali naša djeca ne čitaju niti Sofijin svijet (još jedno fenomenalno djelo nepravedno zapostavljeno) a kamo li Hegela, Kanta...

Često se piše o vjeronauku u školama. Na stranu da naša djeca nisu dužna niti na tom vjeronauku pročitati čak niti tu, eto, Bibliju; ali mi smo, geografski a i kulturološki, ipak Slaveni... dobro, nemojmo se svađati, etnološki spadamo u tu skupinu. Ja se slažem da bez Zeusa a bogami i bez Hrvatskog boga Marsa ne smiju đaci iz škole, ali koliko bi vam bio smješan Norvežanin koji nije nikada čuo za Thora? Idite sada pitati svojeg srednjoškolca, tko je bio Perun i što je Morana... smiješno, zar ne?

Dakle ništa. Nada. Zip. Nul. Zero.

Umijesto razvijanja mozga, otvaranja prema različitim sferama kako bi u nekoj od niša pronašli sebe; mi ih lancima vežemo za imperfektne forme nerazumljivog starohrvatskog - ili što je to već - Đore Držića, kopija djela grčke mitologije i neke čudesne nerazumljive tekstove koje naša djeca čitaju pomoću riječnika i padaju na državnoj maturi zbog nepoznavanja - što ono biješe - staroistarskog dijalekta koji je govorilo 100tinjak piščevih suvremenika na cijeloj kugli ovoj našoj zemaljskoj? Nisam protiv književnosti kao takve; dapače lektira bez nekih autora koji jesu u njoj bila bi upravo zločin; a zločin je i neuključivanje nekih autora umjetničke književnosti koji nisu u njoj.

Ali čak i fenomenalna djela i svjedočanstva povijesti koja se čitaju - recimo; Ana Karenjina koja predstavlja šokantan putopis duša na proputovanju iz seoskog načina obrađivanja zemlje do prosjačenja u raljama mladog imperijalizma gdje njihove ruke zamjenjuju strojevi i sam njihov život postaje nepotreban - trivijalizirane su fokusom na seksualne intrige; te se sve svodi na jednu sapunicu, jednako realističnu i korisnu kao i ovaj presmiješni Sulejman. Važnost se fokusira na materijal papuča Madame Bovary, a učitelj postaje detektiv koji pokušava prokljuviti je li čitatelj doista pročitao djelo, ili samo prepisao zaključke s weba. A u realnosti, to je tako irelevantno - pročitano doista ili skinuto s weba, ništa shvaćeno doista nije, a taj učenik, koji nije ništa shvatio - samo je žrtva. Kolateralna.

Papučice Madame Bovary bile su roze. zar je to doista ono što trebaju znati ljudi koji su budućnost ove zemlje?

misli i komentari...


mala napomena: autore koje navodim meni su osobno dragi; dajem ih kao primjer a ne kao apsolutno mjerilo kvalitete pisanog djela. rado bih da se fanovi/protivnici navedenih ne fokusiraju na komentiranje istih: ideja nije promidžba navedenih autora niti njihovih ideja; već otvaranje umova mladeži činjenici da postoje i drugačiji svjetonazori. uostalom, kome se zamjeri recimo Lovelock isti će mu utoliko pomoći što će mladi čitatelj u ljutnji i osporavanju pronaći autore s kojima se po navedenim pitanjima - slaže.
__________________
Spasite život...

Zadnje uređivanje TurbulentFluid : 02.11.2012. at 16:13.
TurbulentFluid is offline  
Odgovori s citatom