[Mallicz]

Hekatonhir kaže:

S tim u vezi, ne stoji ti tvrdnja o, citiram, ispadanju jera (ь) na kraju riječi zbog njegove bliskosti s glasom "j". Jer oni ni po čemu nisu bliski; jer je tu u slabom položaju, ništa drugo. Konvencija je bila da se tada i ne čita.

Koliko mi je poznato, "jer" je u staroslavenskom predstavljao kratki prednji samoglasnik (ĭ) koji očito dovoljno bio jak da okine jotaciju, dok je "j" suglasnička varijanta prednjeg samoglasnika "i", stoga mi se čini da bi se ti zvukovi mogli stopiti u izgovoru. U množini "koji" mi to konačno "i" zvuči više istaknuto što je i etimološki logično jer dolazi iz drugog izvora (nastavak za množinu).

Iskoristio bih priliku za kritiku termina "poluglas". Znam za njegovu primjenu i što predstavlja, ali pošto se zvukovi dijele na šumove (nepravilno titranje, promjena frekvencije) i tonove (pravilno titranje, frekvencija stalna) - a pošto je svaki glas ton, tako je i kratki ton glas, a ne "poluglas".

Hekatonhir kaže:

Nisam odmah mogao odgovoriti na ovo; pod zbrkom misliš na vokalizaciju?

Pa nije to baš kaos - lako ti je objasniti zašto imamo živio i živjela; zašto paradigma ide ronilac, ronioca i otac, oca; zašto je htio, a ne *htjeo.

...

Ima i slučajeva kada je vokalizacija dvostruka i proizvoljna, primjerice selo može dati selce, ali i seoce, čelo može dati čelni, ali i čeoni i sl. Ta se promjena provela samo u štokavskom, zato kajkavci i čakavci i dan-danas imaju l u završnim slogovima (kotal, bil, živil, živel), no nije rijetkost i da su ga se rješavali drugim načinima (npr. umjesto zval imamo zva, zvo, zvaja i sl. u dijalektima). Hajde, te dvostrukosti možemo nazvati zbrkom, no zapravo su rijetke.

Znam što je vokalizacija. Nisam mislio na zbrku uzrokovanu njome već naizgled nasumičnim ispadanjima i upadanjima samoglasnikâ proizašlih iz jorova i jerova zbog slabog/jakog položaju u različitim okruženjima, npr. nepostojano "a" koje si spomenuo.

Te dvostrukosti nisu neka pretjerana zbrka, a mogle bi se lako riješiti npr. grafemom "Ł" kao u poljskom pa neka ga kajkafci čitaju "L", štokavci "o" ili "a/ja" na kraju riječi. Gle ovog čuda; "sełce", "čełni" ).

Što se tiče pretvorbe "zval" u "zva, zvo, zvaja" u prva dva primjera se vjerojatno radi o stapanju samoglasnikâ "zvaa" u "zvâ"" te "zvao" "zvô", dok je u trećem umetnuto "j" među samoglasnike što je spriječilo stapanje "a+a" u "â", a ne o ispadanju konačnog "L" što si vjerojatno mislio pod "drugim načinima".

Hekatonhir kaže:

A što se tiče jata (ije, je, i, e), on se ispred o uvijek pretvarao u i. Zato imamo htio, a ne htjeo, no imamo htjela jer je tu još l, nema nikakvog o (a nije bilo razloga da se vokalizacija provede jer nije na kraju sloga - htje-la, htje-lo). Jat se ispred o pretvarao ne samo u glagolima nego i u drugim vrstama riječi, zato imamo dvostrukosti poput cijel i cio, dijel i dio: ovdje je zanimljiv slučaj jer se u prvome primjeru uvriježio prvi, a u drugome drugi premda bi, striktno poredbenopovijesno gledajući, trebalo biti samo vokalizirano - tako i Šenoa ima ko prikovan da je sio (sjeo) (Postolar i vrag).

Nije se jat baš uvijek pretvarao u i, zato imaš npr. riječi sjeo, jeo, sreo i vreo, umjesto očekivanih sio, (j)io*, srio i vrio.
*Evo ti dobar primjer stapanja "j+i" u izgovoru zbog sličnosti zvukova što sam spomenuo kod "j+ь" na početku posta.

U nekom "srpskohrvatskom pravopisu" sam pročitao da je, uz spomenute iznimke, bilo pravilo u ijekavici da jat uvijek rezultira glasom "i" ispred "o", "lj" i "j", ali trebalo bi provjeriti jer vjerojatno ima još iznimakâ.

Ti ga višto ke kaos zbog fonemskih/fonoloških pravopisâ