Dok bi tako kao prvi dio; mogao nekako stvoriti zaključak o čemu se priča dok se govori o "krštenju vodom - ukratko: vjerovanje kako je kakva narodna kazna posljedica nepridržavanja Mojsijevskim uputama o stilu života, težnja da se osobno doprinese kako-tako promjeni; odlazak kod kakvog askete kojemu se ispovijeda grijeh i slično" drugi dio priče je bitno zanimljiviji s duhovnog i religijskog stajališta već time što je manje jasan (pa je ostavljeno još više prostora za tumačenje različitih odredbi od eventualnih židovskih 600-tinjak napisanih tekstovima u kojima nedostaju samoglasnici, alegorijama, s "duhovitošću" u vidu igre simbolike imena, slova koja su ujedno i brojevi, a sve to u knjigama za koje se tvrdi istovremeno da im je Mojsije autor, a i opisuje njegova smrt
- dok verzije prvih priča postoji mnoštvo starijih na okolnim prostorima i narodima [izvještaj o potopu Noa različitih imena, čitava književnost o međusobnom natjecanju "braće" poljoprivrednika i stočara koji se bore za naklonost boginje Ištar ili ma koje kao sukob Kaina i Abela itd. itd.]):
jer pradavne asocijacije na vatru, pretpostavljam, može imati dvojako značenje koje proizlaze iz vatre kao sredstva pomoću kojega su se talili metali, kovine, čime se čistilo nepotrebno iz metala ili iz polja itd...
U priči dalje u pustinji Isus je "kušan od Sotone" čime se pretpostavljeno stanje kojim se navodno eventualno ČAK (!) prestaje činiti kakve grijehe pojedinac iskušava nekim sadržajima koji su u većoj mjeri dio njega samoga - a time je sugerirano da je patiti - nužno. To otvara novi pravac po kojemu je malovjernost zapravo nedovoljno patnje i odricanja...
U rijeci tih eventualnih evanđelja s različitim izvorima u narodima bliže ili dalje, u misticima i filozofima fizike ljudske psihe i njenim vezama s tijelom evidentno je da se prvi kršćani dijele u različite pravce pa i imaju različita učenja u detaljima i praksama - pa su svi skupa možda ipak više slični tim religijama i "herezama" s kojima su se naknadne struje silom obračunale i proglasile sebe nasljednicima onih "pobjedničkih" - mada su kojekakve pape bili zločinci, a neistomišljenici i o bizarnim detaljima mučeni više i gore sudeći po povijesnim izvještajima nego Isus koji je njima poslužio kao navodni uzor... dok su oni raniji iz raznolikih sljedbi; osim što su sami odlazili kao žrtve u ralje "nevjernika" i sami činili samoubojstva pa i grupna... (Okrutni Bog - studija o samoubistvu, A. Alvarez)
Dakle pitanje je što bi to, pored ma kavog krštenja vodom, rođenje iz Duha ili ognja trebalo značiti - u ma kakvom mnoštvu različitih religioznih shvaćanja i individualnog poimanja istog? Po mome iskustvu uvijek su nekim dijelom zanimljivija i shvaćanja i pretpostavke i manje i nikako religioznih jer u praksi uvijek sljedbenici čuju tek jedan dio nauka religija kojim se deklariraju - a razlčitim idejama o stvari pristupaju samostalno (primjerice jedan od katolika koje poznajem stvarno je mučen pomišlju kada zbog posla ili obveza ne može na misu, a ne ispovijeda se nikada - primjera je bezbroj).
PS
Već sam spomenuo u više svojih tekstova kako su i židovska "Mojsijevska" pravila isto tako put prema samovoljnom tumačenju s obzirom da se npr. već ideja o poštovanju roditelja može različito protumačiti već s obzirom na ideju što to poštovanje jest? Jer po povijesnim izvještajima očevi su imali popriličan utjecaj na svoju djecu - čim im je bilo dozvoljeno i ubiti iste u slučaju "nepoštovanja";
Izlazak 21,17 Tko prokune svoga oca ili svoju majku, neka se kazni smrću.
A tu su i:
Izlazak 31,14 Držite dakle subotu, jer vam ona ima biti sveta. Tko nju oskvrni, neka se kazni smrću, jer tko radi kakav posao taj dan, neka se istrijebi iz naroda svojega.
Izlazak 31,15 Šest dana smije se raditi, a sedmi je dan subota, odmor sveti Gospodu. Tko radi u dan subotni, neka se kazni smrću.
Jošua 1,18 Svaki, koji se protivi zapovijedima tvojim i ne sluša naputke tvoje, što nam ih daješ, neka se kazni smrću! Samo budi srčan i odlučan!"
Ovo je npr. dovelo do toga da danas subotom Židovi ne voze bicklu jer je ovo pravilo o neradu bilo takvo da je jahanjem konja jahač mogao doći u opasnost da rukama polomi granu stabla koje mu smeta na putu. Pošto danas nisu u tolikom điru jahanja, a i dalje je prisutna tenzija da se "služi Bogu" tako je pravilo prebačeno i na bicikle (više u "Židovska povijest, židovska religija" Israel Shahak).
Dakle oganj, Duh - priča isključivo za svećenike iz raznih obreda ili nekakva kršćanska/katolička i ina stvarnost u tumačenju napada od strane demona, sotona ili ma čega gdje zapravo osobni interes i sklonosti bivaju podmeteni pod tepih raznim postovima, pokorama, izbjegavanjima ma koga ili čega - i prebacivanjem krivnje na zlo - na zloduhe i/ili one koji im se ne odupiru; deklarativnim kršćanstvom/katolicizmom i inim sličnim o(kult)nim kulturama, obredima, služenjima, davanjima imovine svećenstvu, prozelitizmom, sakramentima, molitvama, "poniznostima", hodočastima ...?
Što znači na kraju krajeva - da je tko na spomenuto kraljevstvo "ušao"? Sakrament krizme? Moć spomenutog liječenja rukopolaganjem i neosjetljivost na konzumaciju otrova? Uključuje li to i starozavjetnu neotpornost na vatru? Ili je riječ - isključivo o nadi u svezi zagrobnim eventualnim očekivanim životom u vječnosti?
Eto toliko za početak
, a ako tko hoće još malo dublje u problematiku vodenog duha u vezi s grijesima tu je i tekst i rasprava u komentarima na mom blogu;
http://pavaogc.blog.hr