|
Svojedobno, dok sam bio školarac, a otad je prošlo dosta desetljaća, za nestašnu i nemirnu djecu su govorili da imaju "crve u guzici".
U to vrijeme naši roditelji bi još uvijek znali reći kako je "šiba iz raja izašla", a sjećam se i packi u školi, natezanja za uši, te tu i tamo čak pokoje školsko "zidarsko / odgojne".
E sad... sad su druga vremena i - da ne bi bilo zabune i ja sam - dakako - protivnik takve "fizičke" komponente odgoja i obrazovanja - kako djece, tako (zapravo još manje) životinja.
Danas, više nema kod djece tih crva u guzici, ali nastupila poplava djece s tzv. ADHD poremećajem - ilitiga po naški "poremećaj hiperaktivosti i nedostatka pažnje". Raspisali se o tome i stručni i manje stručni časopisi, sazivaju simpoziji psihologa, majke i očevi otkrivaju kod svoje djece simptome, pa je konačno nestašnost, slabe ocjene u školi i maltene sve loše dobilo smisao i opravdanje.
Ali, avaj - katastrofa... - nekoliko desetljeća po otkrivanju ADHD poremećaja, stotine tisuća djece uglavnom u sjevernoj Americi, kasnije zapadnoj Europi, a još kasnije i kod nas, potrošenih tona "lijekova" protiv tog poremećaja (srećom kod nas to još uvijek nije nešto zaživjelo) i brdo roditeljske love na "liječenje" - dr. Leon Eiseberg koji je BTW "otkrio" ADHD poremećaj, nenadano 2009. godine pred svoju smrt napravi gadnu pomutnju - otkrije da je ADHD poremećaj izmislio, a sve dokaze krivotvorio u suradnji s farmaceutskom kućom koja je kasnije patentirala "lijekove" protiv ADHD-a.
Ali... i opet ali... duh iz boce je pušten i danas (apsurdne li situacije) - mnogima to priznanje nije u interesu - ni psiholozima koji su na tom izmišljenom otkriću (koje li sramote struke) temeljili svoje radove i zarađivali za život, nit je to u interesu djece (koje li dobro opravdanje za lijenost ili nestašluke), nit za roditelje (dobre li isprike za loše odgojeno "Mamino Sunce / Zlato"), a najmanje za farmaceutsku industriju. I svi pa čak i struka (što je katastrofa) odlučili jednostavno prečuti/prešutjeti priznanje, sve gurnuti pod tepih i idemo dalje - ADHD i dalje suvereno rula svijetom.
I zašto sad to pišem i kakve to ima veze s temom?
Jednostavno - ovaj novi (pri par godina) skovan termin "(hiper)reaktivnost" pasa me nekako jako podsjeća na slučaj s ADHD-om kod djece (ljudi).
Pa nek kaže tko što hoće, ali i dalje sam mišljenja da je ta "reaktivnost" nešto posve prirodno (pogotovo kod mladih pasa) i jako individualno, no ono se ili vremenom / iskustvom / starenjm psa uglavnom ublažava, a naročito se ublažava upornošću dobrog vlasnika, dosljednosću i dobrim odgojem psa.
Pri tome mislim da je jako važna strpljivost, postupnost, bez naglih izlaganja psa onom što izaziva uzbuđenje, pohvale, nagrade i blagost u odgoju, i siguran sam da ako se dobro radi onda ta "reaktivnost" nestaje.
Naravno - 100 ljudi (pasa) 100 ćudi, no mislim da se dobrim odgojem itekako može riješiti problem.
|