Quote:
Pjegavi poriluk kaže:
Neće biti u poetičnoj formi ova tema iako naslov sugerira 
Naime, u zadnje vrijeme borim se s nekim demonima pretjeranog razmišljanja o budućnosti.
Što ako ostanem sama? Onako sama kao nemam kod koga za Božić, onako sama nemam nikog koga mogu nazvati u gluho doba noći?
Živimo na Balkanu gdje su još uvijek jake te rodbinske veze i vrlo je bitno odlaziti na nedjeljne ručkove gdje ti tetke i dalje štipaju obraze iako imaš 30 i ispituju te kad ćeš se udat.
Kod mene je malo drugačije. Imam veliku širu obitelj, ali su svi isposvađani i ne viđaju se. Tata mi je preminuo ove godine i to je u meni otvorilo veliku rupu. Što kad jednog dana ostanem sama?
Imam još samo mamu, jedinica sam. Nekad se pitam kako bi bilo imati brata ili seku, ali vjerojatno idealiziram te odnose.
Imam dečka i planiramo obitelj. Bake i djedovi preminuli s obje strane. Sa sestričnama i bratićima nemam kontakt jer vodimo prerazličite živote.
Imam nekoliko bliskih prijatelja, znam da ćemo zauvijek ostati dobri, ali opet oni imaju svoje živote i moj ih se malo dotiče.
Htjela bi da mi netko razbije te mjehuriće koje sam napuhala jer vjerojatno romantiziram tuđe obiteljske odnose. Možda nisam dovoljno zahvalna na ovome što imam... |
Čitajuć te imam dojam da je kod tebe problematično sto si naučena da je familijarni odnos no1. Ako nema toga, nema ni ostalih odnosa.
Drugo što mi upada u oči je ti riječi odaju stav da ćeš zauvijek živjeti u rodbinskom okruženju, što bližem ili širem. Pa kako oni budu odlazili ti ćeš biti osamljenija.
Ne kužim kako možeš reći da te strah da nećeš imati koga nazvati u po' noći, da nećeš imati društvo za Božić, a imaš dečka s kojim planiraš obitelj?
S kim ti misliš živjeti, dečkom ili mamom, ostalom rodbinom?
Da sam ja dečko i da planiram obitelj i čitam ovo, ja bih se uvrijedio. Planiram obitelj s osobom koja me smatra kao osobu kraj koje neću biti u određene dane, da me ne može nazvati kad zaželi.