[mayday_bbb]

Nemam detalje o ovoj priči, ali mislim da spada ovamo, barem kao iznimka.

U zgradi u kojoj sam odrastao (ZG), ulaz do mog, stanovao je (možda još uvijek stanuje, ne znam jer ja dugo ne živim tamo) Husein B. Čovjek generacija mog starog (1945-50.), njegova kćer A. rođena u ZG i moja generacija (ja D razred u osnovnoj školi, ona F). Ne znam gdje joj je rođen stari, u HR ili BiH ili na nekom trećem mjestu. Skroman i simpatičan čovjek, vječno je nešto radio u garaži pored koje smo svi iz mog ulaza morali proći kad smo izlazili iz našeg ulaza, tako je bila smještena njegova garaža.
Uglavnom, kad je u srednjoj Bosni postalo krvavo između Hrvata i muslimana, nestalo Huseina iz zgrade (to smo tek kasnije vremenski povezali jedno s drugim). Kad, saznamo da čovjek je dobrovoljno otišao u HVO. Prilikom jednog povratka u ZG moj stari (osobno sam nazočio tom razgovoru) pitao ga je o tome, pokušavajući me "otjerati" da ne čujem detalje, ali zapamtio sam ovaj dio: kad ga je moj stari pitao u smislu "pa Huseine, svaka čast, ali jesi svjestan kaj će ti se dogoditi ako te muslimani uhvate živog?", a ovaj je odgovorio u smislu "jesam, ali nisam to više mogao gledati na TV i trpiti, posebno kad vidim mudžahedine..."
Moram priznati da mi je od tog trenutka čovjek postao još draži, simpatičniji, ne znam kojom riječi da opišem.
Preživio je rat, i da ga danas sretnem rado bih ga pozdravio iako sam ja za njega nitko i ništa, možda mi se sjeća dječje face a možda ni to, a sigurno nema pojma da znam dio njegove povijesti. I najradije bi ga pitao da mi ispriča koju priču iz svog ratovanja, ali ne znam kako bi reagirao....