Bolno mi je svako sjećanje na taj događaj, ali željela bih ga podijeliti s vama jer mislim da je važno da djevojke i žene koje se nakon takvog zahvata osjećaju shvrane i deprimirane, znaju da će jednog dana imati svoju djecu. Mene je to najviše mučilo jer sam mislila da više nikad neću moći roditi i da će svaka moja trudnoća završiti na taj način.
Bila sam trudna cca 3 mjeseca kada sam prokrvarila i kada su mi na UZV rekli da je plod premali za tu dob i poslali na hormonske pretrage. Nakon pretraga nije bilo dvojbe; plod se nije razvijao kako treba i umro je. Primili su me u bolnicu s jakim krvarenjem i bolovima. Doktor me je još jednom pregledao UZV i rekao da ono što priroda sama odbaci da je najbolje da ode jer da plod vjerojatno nije bio zdrav. Dao mi je nekakvu inekciju da mi inicira trudove. Te noći sam kroz madrac prokrvarila na pod i dobila takve trudove da sam vrištala. Odvezli su me na kiretažu jer očito umjetni trudovi nisu bili dovoljni. Dobila sam narkozu i slijedeće ćega se sjećam je da sam se probudila u drugoj sobi gdje su ležale žene koje su pobacile. Taj osjećaj da sam bila u sobi s trudnicama a sada ovdje bacao me je u očaj. Doktor me posjetio sutradan ujutro i bio vrlo obziran i nježan samnom. Tješio me je i govorio da je tako najbolje i da ću opet zatrudnjeti i roditi zdravo djete; nisam mu vjerovala jer sam bila zaokupljena mislima o mojoj bebi koje više nema. Čak i uz ovakav pristojan i pažljiv tretman, traume nakon zahvata su bile strašne, ne mogu niti zamisliti kako je tek onima koje prođu strašne torture u toku zahvata. Ne mogu reći da još dugo nisam mislila o tome gdje je moja malena (evo i sada je se prisjetim) ali bilo mi je lakše to prihvatiti kada sam rodila prvo dijete. Ona će uvijek ostati moj anđeo kome nije bio suđen život uz mene nego tamo gore gdje pazi na mene i moje malene
