|
"Nosač zvuka"
Zanima me može li tko od lingvista (na ovom forumu, ili općenito) objasniti logiku iza navedenog naziva.
Ako se, naime, priča o mediju na kojem možemo pohraniti informaciju o zvuku, pod tim se podrazumjeva bar 7 različitih medija - fonografski medij, gramofonski, magnetni audio, magnetni video, optički diskovi (CD, DVD i Blue Ray). Dapače, ako se uzme u obzir da optički diskovi spremaju informaciju u obliku digitalnih bitova, u gornju listu mogu ući i bušene kartice.
Ako stvar ograničimo na doslovnu "pohranu zvuka", gornja lista se svodi na fonografski i gramofonski medij (analogno pohranjivanje u obliku utora).
Postoji li neka interna logika u pojmu koja bi uporabu ograničavala na CD, ili je u pitanju (kako mi pada na pamet dok ovo pišem) jednostavna uporaba u smislu "bilo koji medij koji ima informaciju o zvuku" (recimo, u reklamama za glazbu)?
|