Moja sestra (od tetke) ima Down sindrom i '72 je godiste.
Nakon smrti moje tetke, prije nesto vise od godinu dana, zivi sa mojim roditeljima i o njoj brine moja majka (vecinu vremena).
Ali pristup njoj i njenoj bolesti nije bio adekvatan.
Tetka se razvela nakon rodjenja djeteta, mada pricaju da joj muz nije bio normalan (pijanica i nasilnik) i prije toga.
Sestra je odrastala uz mene i brata (dok je tetka radila bila je sa nama). Nakon sto se tetka penzionisala (i ona je oboljela) cesto smo je posjecivali, gotovo svakodnevno, u zavisnosti od obaveza (najcesce ja i mama).
Ja sam znala i zivjeti tamo po mjesec dana, kad bi tetka morala svakodnevno ici doktoru.
Tetku je vecina rodbine 'zaboravila' nakon rodjenja bolesnog djeteta, kao da je to u najmanju ruku zarazno.
Dok sam bila mala znala sam samo da je seka bolesna i da ne moze ici u skolu.
Tek kad sam odrasla i sama shvatila da ima Down sindrom pitala sam majku koja je potvrdila "moju dijagnozu sestrine bolesti".
Inace, moja sira familija je vecinom kretenska, tako da je na sahrani moje tetke bio uocljiv manjak njene brace i sestara (na sahrani i godisnjici zajedno uzevsi – trecina).
Niko od rodbine nije ni pitao sta ce biti sa sekom, ali su neki pitali sta ce biti sa stanom koji je ostao iza tetke.
Tetka je zadnja 2 mjeseca svog zivota provela kod mojih roditelja jer nije bila u stanju sama da zivi i sestra je naravno ostala kod nas, jer smo jedini koji su uopste i za tetkinog zivota pazili na nju.
Ali cak i ne pitati za djete????????
Jako je vazna podrska partnera i cijele porodice, sto moja tetka nije imala.
Pretpostavljam da se pocetkom sedamdesetih i drugacije gledalo na takvu djecu i njihove sposobnosti. Ona nije isla u skolu.
Vasa djeca su sretna sto imaju tako jake majke, borbene i pune ljubavi.
Drzim vam fige u borbi za vasa prava.
