Ivanke Vlašićak,
župnik u Čagliću kod Lipika.
jezični plijevor.
U našem lijepom književnom vrtu niknulo je nažalost mnogo drača, zagojatilo se mnogo šikare.
Mnogi su naši rabotari plijevili taj drač i trnokopima sjekli nametničku šikaru. Svi su oni ljubili svoj materinski jezik kao najljepšu djedovsku baštinu, svi su oni osjećali u duši isto, što i slavni Prerad, kad je pjevao »Rodu o jeziku«.
Od Hrvata se nađoše na tom poslu:
Fran Kurelac (»Mulj govora nespretna i nepodobna«), Dr. Ivan Broz (»Filologijske sitnice« u Vijencu), Dr. Tomo Maretić (»Filogijsko iverje« u Vijencu), Luko Zore, Dr. Nikola Andrić »Branič hrvatskoga jezika), V. Rožić (»Barbarizmi«), Milan Pejnović u »Napretku«), Grdenić, Josip Benaković, Dr. Marijan Stojković (posljednja trojica u »Nas-tavnom Vjesniku«) te svećenici: Adolf Weber, Dr. Franjo Iveković i Ivanko Vlašićak (ovaj posljednji u »Katoličkom Listu« i »Hrvatskoj Prosvjeti«).
Od Srba se istakoše: Stojan Novaković, Jovan Živa-nović (»Branič«), Bošković, Ozren, Subotić (u »Brankovu Kolu«), Stojanović i Mojo Medić.
Ipak je sve to još premalo.
Dosta su se znojile sve te naše bistre čelenke, ali mnogo je otrovnih gljiva niklo poslije njih i niče svaki dan.
Neprestano se dižu čitave čete jezičnih kvaritelja i trovatelja, pa se kod nas svaki dan događa ono, što kazuje narodna pjesma o Ivi Senjaninu:
»Sto je Ivo obdan sagradio,
To su vile obnoć porušile.«
Osim toga ti su radovi kojekuda razasuti, pa bi ih trebalo snesti na jednu rpu.
Ja sam odlučio da uz Božju pomoć što prije objelodanim knjigu, ii kojoj će biti na okupu sve ono, što ne valja, što je trulo i kržljavo u našem književnom jeziku.
Ova je radnja prvi početak,
U njoj iznosim jedan dio rđavih, loših riječi, kojih se još nitko u nas nije taknuo.
Dogodine želim iznijeti drugi dio takih riječi, a onda ću nanizati sve ono, što su sakupili stariji rabotari u posljednjih 50 godina.
Ta će knjiga svima dobro doći: đacima, svećenicima, učiteljima, liječnicima, gostioničarima, upravnicima, sucima i ostalima.
A sad treba da spomenem ove četiri stvari:
Prvo.
Ne pravim nikake razlike između Hrvata i Srba ni uopće ni u jeziku. Jezik nam je nagrđen i s jedne i s druge strane. K njegovu čišćenju treba da pristupimo s istinskom bratskom ljubavi. Što nemaš ti, dat ću ti ja, što nemam ja, dat ćeš mi ti.
Izbacit ćemo sve loše riječi, što su se uvukle u naš jezik s jedne i s druge strane, pa ćemo se dogovoriti koje da riječi uzmemo na njihovo mjesto pa da nam budu zajedničke. Ako nema pšenice u jednom kraju, bit će je u drugom kraju, pa u trećem, u četvrtom.
Ako ne znaju u jednom kraju, kako bi što nazvali, znadu u drugom kraju, i narod će osjetiti svoju krv, svoju dušu u svom bratu, pa će od njega rado primiti, što sam nema.
Narod rado priča, makar i u šali, kako se u ovom kraju naziva ova i ova stvar, pa svidi li se kojem slušaocu jedna Ili druga riječ, prekinut će govornika:
— Još bolje kažu nego kod nas.
Kod naroda nema nenavidnosti ni ljubomore, pa je ne smije biti ni kod narodnih prvaka. Kod čišćenja našeg književnog jezika držat ćemo se poput one braće, o kojoj kazuje narodna pjesma:
— Iz ljubavi kape promijeniše.
Drugo.
Jagić pita na jednom mjestu: Kad će se netko naći da napiše pravu stilistiku, koja će na uzornim primjerima iz književnosti, pokazati, kako se valjano piše, a ne će pretresati samo arhaizme, provincijalizme, barbarizme i neologizme, nego i opominjali pisce, da se čuvaju katahreze, amfibologije, tautologije, pleonazma i lakonizma.
Za takovom je stilistikom vapio Jagić već g. 1892., a mi se ne možemo maknuti ni za korak dalje od pobijanja loših riječi »barbarizama«.
Ipak moramo poći dalje:
Moramo svoj jezik tako izbrusiti, te ne će unapredak s estetske strane zaostajati za romanskim jezicima kao dosada.
Svoj lijepi i melodijozni jezik moramo učiniti okretnijim i gipkijim, kako bi mogao zadovoljavati sve najkrupnije i najsitnije književne potrebe, a ne bi bježao ni pred željama razmaženih Parnasovaca — sladokusaca.
Treće.
Tuđe riječi nijesu ni dobre ni zle, ili da pravije kažem: Tuđe su riječi i dobre i zle. Ako nemamo u svom jeziku za nešto zgodne riječi, upotrebit ćemo tuđu riječ. Imamo li za nešto svoju dobru, lijepu riječ, treba da se otresemo tuđinke.
Glavno je ovo: Čistimo svoj jezik s ljubavlju i oprezno i vladajmo se poput dobrih operatera. Ako mora biti, sijeci i reži, pa makar kako boljelo.
Četvrto.
Više očiju više vidi, pa sam tako i ja vidio mnogo toga, što je izbjeglo učevnijima od mene. A drugi će opet vidjeti ono, čega ja nijesam vidio, i ispraviti me ondje, gdje sam pogriješio.
Tko zna bolje, rodilo mu polje!
Ako. »Danas će njemački parlamenat zaključiti, ako prihvaća londonski sporazum« Boije: da li prihvaća).
Albanez, bolje: Albanac, Arnautin. »Gostionica k Albanezu« bolje: Gostionica k Arnautinu. Uporedi riječi: Holandez, Japanez, Kalabrez, Kinez, Sijamez.
Arhaizam, nepotrebna tuđinka, bolje: starinska ili zastarjela riječ.
Azijat, azijatski. Nije naški, makar dopušta Maretić. Bolje: Azijac, azijski.
Bacati svijetlo. »Ova izjava baca ružno svijetlo na njegov karakter« zasjenjuje, potamnjuje njegov karakter).
Baciti se na pisanje memoara kao jastrijeb). Bolje: dati se na pisanje, prionuti živo uz.
Badavadžija, bolje: 1.) izjelica, pustosvatica 2.) besposličar.
Bara, pomjesna riječ, bolje: livada.
Barbarizam, nepotrebna tuđinka, bolje: nepotrebna tuda riječ, loša riječ.
Bečilija, bolje: Bečanin.
Berba je samo u vinogradu. Novine loše pišu: Berba šljiva u Bosni bit će obilna. Bolje: Šljiva je ove godine urodila obilno. Ne valja ni riječ »berba kukuruza«. Pjeva se doduše i govori se: »Kukuruzi već se beru«, ali se nigdje ne govori o kukuruznoj berbi, već o trgadbi. Mislim, da nije pravo ni: berba duhana, a još manje: berba meda. »Mnogo bolja bila je berba meda u Srijemu, gdje imade bagremovih i lipovih šuma.« Bolje: Mnogo je više bilo meda u Srijemu, gdje . . .
Beznadno. »Člankopisac se beznadno, muči da dokaže.« bolje: uzalud se muči da dokaže . . . »Ona je beznadno oboljela (bolje: na smrt oboljela).
Bezobrazluk, bolje: bezobraznost - luk je turski svršetak).
Biskupacija. Ta se riječ čuje po Bačkoj, a upotrebljava se i u đakovačkoj biskupiji. Bolje: biskupija.
Biskupski i biskupijski. Šta pripada biskupima, to je biskupsko, a što pripada biskupiji, ili šta se tiče čitave biskupije, to je biskupijsko. Dakle: biskupski dvor, biskupsko imanje, biskupijski nadbiskupijski duhovni ste!, biskupijska sinoda.
Bitanga. O životinjama je: bolje reći: zalutala, odbjegla životinja kobila, nege : bitanga, skitalica. Takve su se odbjegle životinje zvale za M. A. Reikovića službenim njemačkim jezikom »Die Bitangen«.
Biti imajući. Strasna nakaza mjesto: budući. »Moja biti imajuća punica«.
Bio sam pogledati kukuruz. «Bio sam kupiti svinje.« Bolje: išao sam da ...
Bjegunac nije isto što izbjeglica. Prvi je drage volje utekao iz vojske, a drugi je morao uteći pred neprijateljem. Bjegunac je vojnik, a izbjeglica može biti i nevojnik.
Blagosloven biagosoven — prema blagoslov i blagosov, blagoslovljen (blagosovljen).
U književnom govoru pukle su medu ovim riječima ove fine razlike:
Čovjek, muškarac je blagosloven i blagosoven. Žena i Bl. Dj. Marija je blagoslovena i blagosovčna. Oboje bez lj.
Stvari (voda, so, krunica) su u crkvi »blagoslovljene« i »blagosovljene«. Oboje sa i s drugim akcentom.
Blagovremeno ne valja. Mora biti: u pravo doba.
Bogoslužbenik. Tako se zove najnovija liturgijska knjiga, štampana u Dalmaciji, a ja se ne mogu nikako domisliti, šta bi ta riječ značiia.
Bojim se pomjesna riječ u značenju: mislim, nadam se. »Ja se bojim, da će netko imati gadne troškove«. »Ja se bojim, da će doći opet vrijeme, kad će me trebati.
Bolovanje. »Dobio je dvadeset dana bolovanja«. Bolje: dvadeset dana za liječenje.
Brijačnica, bolje: brijaonica.
Brojan, brojna, o. Riječ nije dobra. Brojna porodica — bolje: velika porodica. »Skupština je bila brojno posjećena« — bolje: obilno pohođena.
Brojčano. »Srbi su brojčano jači od Hrvata«. Bolje: brojem.
Bolji gospodin, bolja osoba, lokal za bolje ljude. Bolje: finiji gospodin .,.
Carevna, ruska riječ nije nam potrebna. Kao što kažemo carevu sinu carević, tamo možemo reći carevoj kćeri carevića. Inače se kod nas prepiru, da li je dativ od carevna carevnoj ili carevni. Uporedi riječ kraljevna.
Carevati. »Na sve strane je carevala velika tišina«. Ne valja kao što ni »vladala«. Mora se reći: bila je, širila se.
Cijeniti uzimaju neki krivo u značenju: suditi, misliti. Ja cijenim, da oni ne mogu uspjeti — ja mislim,
Cijepati papir, bolje: trgati, kidati.
Cilj. »U cilju, da bi se krajevi upoznali sa socijalnim i kulturnim prilikama Bosanske Krajine, izaći će skorih dana knjiga . . . Bolje se i kraće kaže: želeći da bi se ...
»On je organizovao komitske napadaje u cilju, da kompromitira albansku vladu« — želeći da kompromitira.
Crkovinarstvo, dalmatinska riječ. Bolje: crkveni odbor.
Čemu s infinit. ne valja. »Čemu očekivati slobodu od drugoga« ? Bolje: Čemu da očekujemo . . .
Četvrt, i. Ta riječ nije dobra, ako se upotrebljava za koji dio grada.
Bila bi možda najbolja riječ »kraj«: savski kraj,- svetoblaški kraj, vračarski kraj. Svakako bi ta riječ bila bolja od svih tih: kvartova, četvrti, krugova.
Četvrtgodišnje. »Ja plaćam četvrtgodišnje«. Bolje; na četvrt godine, za četvrt godine, svake četvrt godine
dosta, neću dalje
