[Majkl Džekson]

...Samo istinska umjetnost jest umjetnost, sve ostalo je «zabava», «razonoda», i «razbibriga» za «svijet» i «puk». Puka umjetnost. Ono što mišljenje misli i govori, to isto misle i govore i pokušavaju činiti – i u tim pokušajima sva je muka i veličina stvaralaštva – izuzetni, «veliki», tj. Istinski umjetnici. Kroz njih, i u tome im jest prava veličina, kroz njih umjetnost sama hoće do sebe dospjeti, istinom hoće postati.
Arhitektura se hoće, ponajprije, od svega izvan sebe osloboditi. Ni hram, ni palača, ni kuća ona više neće da bude. Ali i materije u sebi, koja je koči, ne dopušta joj, da se po vlastitim, čistim, znanstvenim zakonima arhitektonike u sebi razigra, hoće se osloboditi. Hoće se gravitacije osloboditi, i hoće da, gravitirajući u sebi, iz sebe raste, sebe samu oblikujući u «prostorni oblik», koji u svome samokretanju nije drugo, nego iz sebe i kroz sebe sama živuće svetište prostora. Prostornost prostora hoće tu, da na vlastitom čistom temelju iz vlastitog iskona gradi sebe samu. I što u tome više uspijeva, to je arhitektura čišća, «samobitnija», «apstraktnija» i «apsolutnija», ili u prostoru odgovara arhitektonici čistog «uma».
Slika bi u slikarstvu da se oslobodi svega što bi kao izvanjsko mogla odslikavati, «predmeta» i svakog «sadržaja». Ona bi i da se oslobodi i «prirodne» boje i «platna», i onoga kroz koje jest, slikara svoga. Slika bi da kao slika, s onu stranu svega «osjetilno» vidljivog, čistom, apstraktnom, «bespredmetnom» slikom da postane, u slobodnoj igri znanstveno pročišćene slikovnosti slike, u kojoj čisto svjetlo i čista sjena, čisti lik i čista boja, s onu stranu svake slikovitosti oslikavaju. Je li to ikojem slikaru još moguće?
I kao što se slika u «suvremenom», tj. Čistom vremenu samom primjerenom slikarstvu čisto i oslobađa od svega «likovnog», tako se i suvremena glazba rješava svakog mogućeg «programa», svetog i profanog, ali i vlastitog «tonskog materijala», da bi se kroz znanstveno sagledivu zakonitost moguće igre svih mogućih «brojnih sustava», razigrala u sebe samu kom-ponirajuću sferu čiste glazbe.S onu stranu svega što se «prostim uhom» može čuti, u intelektualnom zbivanju «atonalne», «avangardne» «muzike XX stoljeća», probija se ona mučno i teškim koracim, mnoštvom puteva , do sebe same, do apsolutne glazbe.
Gledaj. Slušaj. Vidiš li što se tu zapravo zbiva. Umjetnost mišljenjem hoće postati, mišljenje hoće sebe kroz umjetnost čuti i vidjeti.
Dramska umjetnost, kojoj je teatar zbivalište, odavna se tu, dolje, smatra najvišom umjetnošću. I u nju čisto mišljenje prodire. Zapravo, i ona čistom i apsolutnom umjetnošću hoće postati. Sabirući u, sebi sve umjetnosti: u sebi, iz sebe kružeću arhitekturu, samokretnu skulpturu, živu sliku, glazbu muzicirajućih sfera, oslobođenu riječ, karakter i misao u jednu jedinu «radnju», hoće ona oponašati bivanje, samorađanje, samoživljenje i samonadživljavanje mišljenja u mišljenju. Izvana gledano pričinja se to kao raspad «tradicionalnog teatra». Nema tu zapravo više niti «autora», niti»režisera», niti»glumaca», niti»pozornice»; niti gledaoca zapravo tu nema, «kritika» je bespredmetna a «teorija» bespomoćna. Pa ipak, u toj čistoći «oslobođenog», «apsolutnog teatra» zbiva se čista apsolutna drama. Pitanje je samo, da li ovaj teatar, tu dolje, još, i može ono što hoće. Može li bez «karaktera» i «misli» i bez «radnje», u kojoj se «nešto» zbiva, sam biti zbivanje, «oponašanje», i u tome samo- i sebe prikazivanje, jedne jedine, istinske i prave «radnje» samobivanja mišljenja znanstvenim, slobodnim svijetom.
Gle! Ima još jedna umjetnost, s voljom, da bude ono što sve umjetnost hoće, a niti jedna, čini se, adekvatno ne može. Umjetnost koja u čisto imaginarnom prostoru i čisto imaginarnom vremenu jest umjetnost imaginarnog samogibanja. Čisto mišljenje spušta se tu u «imaginaciju», da bi kao čista moć produktivne «uobrazilje», uobražavajući sebe sana kao čistu sliku- uz pratnju čistoga zvuka i čiste riječi-, sebe sebi samome predstavilljalo. Čista slika jest ono čisto vidljivo. Vidljivost čisto vidljivog i moć čistoga vida omogućuje čista svjetlost. Čista svjetlost jest svjetlost, koja kao takova, sebe samu iz ničega, iz čistoga mraka, i u mraku uspostavlja. Uspostavljajući sebe samu, omogućuje čista svjetlost čisti vid i, u svome vremenu-prostoru, čistu sliku, koja nije slika nekoga ili nečega, nego kao slika, sama iz sebe slikom biva, rasprostire se u vremenu-prostoru, i ponovno se u sebe vraća. Toj, sebe samu gibajućoj slici u kojoj se na apsolutni način odslikava ono apsolutno, odgovara umjetnost «slike gibanja». Ne daj se zbuniti. «Svijet gleda filmove». Ali ono što u «kinu» zapravo gleda, to «svijet» ne vidi. «Svijet» gleda «western», «krimić», «dokumentarac», «crtić», «SF», «spektakl», «kratkometražne» i «dugometražne» filmove. «Eksperimentalni» i «apstraktni» film jest bez sadržaja. Bez sadržaja je, u njemu se «ništa ne događa», prazno je «svijetu» u takovome filmu, dosadu on izaziva. A upravo kroz taj i takav film «bez-sadržajni» film i kroz mišljenje njegovih «tvoraca» probija se k sebi samoj «u zbilji» ideja apsolutnog filma ili čiste kinematografije, kao umjetnosti, koja proizvodeći sliku u samokretanju omogućuje mišljenju da sebe sama gleda kao istinsku sliku u gibanju. Ako je trpnom, običnom, «pučkom» mišljenju u gledanju «apsolutnog filma» dosadno i prazno, onda je to putem umjetnosti na vidjelo izašla apsolutna dosada i apsolutna praznina u kojoj se apsolutna ideja u samokretanju, igra sa svojom vlastitom slikom i prilikom.
Pokušaj to zaokružiti. U arhitekturi i skulpturi, slikarstvu i muzici, poeziji i dramskoj umjetnosti, na koncu u kinematografiji, ono što te umjetnosti čini umjetnostima jest oponašanje povijesti kao «prakse» ili slobodnog, a istodobno u svojoj «logici» nužnog bivanja mišljenja, znanstvenim, ili što je tu isto, slobodnim svijetom. Dok se u svim ostalim vrstama i načinima produkcije mogućnost povijesti-proizvodnje pretpostavlja, ovdje ta čista samoproizvodnja svijeta u svome samoproizvođenju sebi samoj, upravo kroz umjetnost, u svojoj čistoći hoće da izađe na vidjelo...


B. Despot