Quote:
Beljki kaže:
Bas mi je to palo na pamet, posebno kada govore o trajnim poremecajima libida dugo nakon prestanka uzimanja AD-a, a sa obzirom da je isto moguci simptom i same depresije. Vrlo moguce kako se radi o pogresnom povezivanju i stvaranju laznih uzrocno-posljedinih veza.
....
|
Osobno sam se godinama borila sa nedostatkom libida i nečim što sam smatrala vaginizmom.
Rješenje nije došlo preko noći, ali da sam se u jednom periodu života pomirila s tim da se nikad neću moći seksat normalno - jesam.
Da je ispalo da nisam bila u pravu u vezi sama sebe i svog tijela - damn right.
No ljudi si ipak uzimaju za pravo znati točno što će se dogodit drugoj osobi ako napravi ovo ili ono
.
S druge strane nitko ne priča o kvaliteti seksa dok si u izrazito jakoj depresivnoj i/ili anksioznoj fazi.
Zar je vama stvarno jednak gušt kao i kad ste bili dobro? Jer bolje nikakav seks nego onaj koji završi tako da je finalni ishod ustvari olakšanje, a ne nekakva ugoda.
Ovih dana imam problem sa ustajanjem iz kreveta i obavljanjem osnovnih radnji jer je sve napor. Sve je jebeni napor. Disati je napor.
Ne mogu zamisliti kako bih točno mogla zadovoljiti partnera ukoliko se osjećam i ponašam kao mokra krpa bez imalo volje za životom. Nije da će me njegov dodir magično pretvoriti u porno kraljicu koja ima energije i volje. Jer, ponavljam, disati je teško.
O činjenici da se trenutno gola ne bih osjećala dobro ni pred kim...
Iskreno, nisam uopće (ikad do sad, a zajebavam se sa psihom duži niz godina) razmišljala o seksu. Nikad mi to nije bila primarna stvar. Primarno bi bilo ne ubit se, ne ubit nekog drugog svojim plačipičkarenjem i dovoljno se umorit da se mogu barem koliko-toliko naspavat.