|
Bit ce da cu morati dati novu priliku ovom filmu, jednom od vrlo rijetkih Antonionievih djela koja me nisu odusevila na prvo gledanje. Mada, osobno mislim da ce mi glavni problem ostati isti kao i prigodom prvog susreta s filmom: zvuk, odnosno glazba.
Ono sto me najvise fascinira kod ranijih Antonionievih filmova, poglavito u Avanturi, nije ta fascinantna vizualna ljepota o kojoj svi uvijek pricaju, koliko jos fascinantnija zvucna. Ti su filmovi puni konkretnih, dominantnih zvukova, brodskih sirena u magli, brujanja industrijskih postrojenja, prometa... U toj sam mjeri fasciniran tim zvukovljem da vec neko vrijeme razmisljam o prebacivanju tih filmova na audio kazete, kako bih ih mogao samo cuti, izolirati od slike i vidjeti funkcioniraju li tako.
Pocevsi od Uvecanja, Antonioni sve intenzivnije koristi glazbu, gubeci pritom nazalost velik dio tog jedinstvenog osjecaja za zvuk (iako ga je, sto ping-pong loptica dokazuje, i dalje u stanju reaktivirati za mozda i najsnazniji, najdomljiviji trenutak filma). E sad, ako netko koristi glazbu na filmu, tada u nasu percepciju istog nuzno ulazi i prosudba svidja li nam se ona ili ne. Hanckockova glazba nije losa, daleko od toga, ali ne uspijeva me unijeti u film na nacin na koji ce to u Zabriskie Pointu uciniti Pink Floyd ili Jerry Garcia. Iako me ni taj film nije fascinirao, u njega sam se auditivno mnogo vise uzivio.
No, pravi ce povratak sinergije zvuka i slike, po meni, Antonioni napraviti tek u jednom osporavanom i malo cijenjenom filmu, Identifikaciji jedne zene. Tek ce ondje, u Tangerine Dream i Johnu Foxxu (i Davidu Sylvianu, ako se dobro sjecam) naici na glazbenike koji ce uspjeti zvucno obojati emocionalna stanja likova na nacin kako su to pocetkom sezdesetih radili konkretni zvukovi i sumovi. Ne znam, mozda takav sklad postoji i u Blow Upu, samo se ja nisam bio u stanju dotaci ga - i zato cu pokusati u dogledno vrijeme ponovo pogledati taj film.
|