na spomen prve ljubavi misli mi se vrate u ne tako davnu proslost.naime, ne sjetim se svoje vrticke ili osnovnoskolske ljubavi, nego se sjetim svojih prvih izlazaka,prvog spoja,prvog telefonskog razgovora s deckom,prvog pravog poljupca,prvih suza,prvih neprospavanih noci,sjetim se njega-Danijela. Danijela sam upoznala u drugom razredu srednje skole preko njegove sestricne-moje najbolje prijateljice.to nije jedna od onih situacija,gdje s odmakom od 10ak godina mogu reci da ne znam sto me na njemu uopce privuklo. i danas kada bih srela nekog poput njega ne bih ostala ravnodusna.
odlucila sam provesti vikend kod frendice i dogovorile smo se da cemo u subotu ici na klizanje. ne bilo kakvo klizanje,vec smo, ni manje ni vise, dosle na ideju kako ne bi bilo lose na smrznutoj grabi,potoku, ili sto li vec napraviti improvizirano klizaliste. bez obzira sto sam imala 16god. ja sam jos uvijek bila pravo dijete i uopce mi nije bilo vazno da li ce nas netko vidjeti. nakon sat,dva izvodjenja raznoraznih pirueta i zapinjanja za korijenje biljaka koje led nije uspio prekriti(omg!) po nas je dosao njezin bratic da nas odveze doma. kao da je bilo jucer sjecam se tog trenutka kada sam ga prvi puta ugledala. sjecam se koliko mi je bilo neugodno jer sam na sebi imala glupu kapu i jos gluplju odjecu i kako mi je odjednom postalo vazno gdje se nalazim i sto radim. tog dana,u tocno tom trenutku prestala sam biti dijete i u meni su se poceli buditi novi osjecaji, nevazne stvari postale su vazne,a vazne nevazne. od toga dana redovito sam vikende provodila kod prijateljice, pocele smo izlaziti, a cijelo to vrijeme Danijel je bio tu negdje.
Danijel je bio jako lijep,zgodan sportski tip. crne kose,tamnoput sa predivnim plavim ocima. svaki put kada bih ga ponovno vidjela otkrila bih na njemu nesto novo sto me ostavljalo bez daha. vrijeme je prolazilo, ali ni on ni ja nismo nista poduzimali. uglavnom se sve svodilo na neke povrsne razgovore. tek sljedece godine na njegovu inicijativu dogodio se prvi poljubac, a potom i nasa veza. bila sam izvan sebe od srece, ja 17.god. u vezi s 3.god. starijim deckom kojeg obozavam i koji me obozava. tada, vec sa 17 god. sam znala koji je smisao mog zivota-uciniti tog decka sretnim. na moju srecu, kako je vrijeme prolazilo, kako to vec obicno biva, Danijel se poceo mijenjati, ja sam se pocela mijenjati. jednostavno u jednom trenu sam shvatila da je on jedan od onih ljudi- znate ono kad imate jedan predivan celofan, pa kad skinete taj celofan ispod njega se nalazi drugi, isto lijep,ali ne toliko kao prvi. i tako redom odmotavate celofane, dok ne shvatite da se na kraju hrpe tih predivnih ukrasnih papira nalazi jedno obicno govno.
i nakon toliko godina, nisam ga zaboravila.Danijel je bio i ostao mjerilo za sve one decke koji su nakon njega usli, kao i one koji ce tek uci u moj zivot. nakon njega sam tocno znala sto ne zelim u zivotu( vise-manje
)