Schockrae kaže:
Kettlebell ili girja(e) je stari tip ruskog utega i mnogi šampioni u raznim sportovima bivšeg Sovjetskog saveza su ih koristili u sklopu svojih treninga.
Odlično su pomagalo u razvoju snage i ostalh kvalitativnih komponenti koje razvija jedna sportaš kako bi bio što bolji u svojem osnovnom sportu, a i jednostavni su za izradu, te su i na taj način našli svoju široku primjenu.
Dio su tradicije, te se i to treba pribrojiti razlozima rasprostranjenosti.
Mnogi ruski šampioni su nahvalili girje, a glad zapada za 'tajnama ruskih velemajstora' je dobrano utažena pričama o superiornim trening principima i super trening pomagalima kao što su girje.
U novije vrijeme, najzaslužniji je za promociju girji u svijetu Pavel Tsatsouline (ili kako se već piše...). Čovjek je napravio strašan biznis, a sebi je dao 'dodatnu težinu' izjavom da je trenirao 'Spetznazovce' u Rusiji, a tko ne bi vjerovao čovjeku koji je trenirao jedne od najboljih komandosa na svijetu.
Fama oko girji je samo dokaz strašne moći marketinga.
Radi se o najobičnijoj kugli metala sa ručkom.
Girje imaju svoje prednosti naspram običnih bućica, ali samo kod pojediniih vježbi.
Primjerice, kod biceps pregiba girjom, biceps je kontrahiran kroz cijelu dužinu pokreta, dok je kod pregiba bućicom u gornjoj točci pokreta biceps manje kontrahiran (zbog toga i savjeti da se biceps treba svjesno dodatno kontrahirati u krajnjoj točci pokreta).
No, kako je biceps mišić koji ima ulogu pregibača i rotatora podlaktice, pravilan trening bućicama zahtijeva vrtnju bućica kroz pokret 'biceps-pregiba'.
Da li je to moguće kod girji? Nije.
Mišiće treba trenirati na način da se izvode prirodni pokreti i da se ne narušava simetrija, a izbor između olimpijske šipke, bućica ili girji treba prilagoditi točno određenim mišićnim skupinama.
Blesavo je pričati što je bolje, jer sve ima prednosti i mane.
Još jedan primjer.
Girje su odlične kod jednoručnog ramenog potiska, jer je za razliku od iste vježbe bućicom, manji stres na ručni zglob, te se vježbač može više skoncentrirati na osnovni pokret i na mišić koji se vježba.
S druge strane, kad vidim sliku izvođenja čučnjeva sa grijama i komentare kako je to puno bolje od klasičnih čučnjeva sa šipkom mogu se samo nasmijati.
Ne postoji bolja vježba za noge od čučnja sa šipkom niti će ikad postojati. Tu se samo radi o količini opterećenja kojem će noge biti izložena, a šipka je tu nezamijenjiva.
Najbolje moguće doziranje opterećenja se vrši i pokret nije uopće ograničen, jer noge vrše pokret identičan onom kao i bez opterećenja. Kotrola šipke je puno bolja u odnosu na girje i koncentracija na vježbu je puno bolja kod klasičnih utega.
Ukratko, girje su lijepa stvar i korisni dodatak, ali ništa revolucionarno niti specijalno.
Što se tiće kondicijskog treninga u borilačkim sportovima, to je priča za sebe, a ona tema sa borilačkog podforuma koju si spomenuo (i na kojoj si pisao) je krajnje debilna i tamo se ljudi raspravljaju na nivou vrtičke djece. Nešto sam pisao tamo, ali brzo sam odustao kada sam vidio kud to sve vodi.
Težinski trening je jedna od osnovnih komponenta uspjeha u borilačkom sportu i nema govora o tome, da li treba ili ne treba raditi utezima.
Problem, je kako, kada, koliko i u kojoj mjeri.
Ovo bi mogla postati dobra tema, ako se razvije u smjeru izmjene iskustva sa težinskih treninga i komparacija raznih metoda i principa treninga.
Ako i ovo krene na način, 'bolji mišići' protiv 'lošijihi'; superiorini 'ruski trenizni' protiv 'zaostalih američkih', te neizostavno prenabildavanje... onda bolje ni da se ne razvija.
|