Quote:
Ada Ada kaže:
a što reći na ovaj sinkronicitet s TV prijamnikom: Moja dva mala nećaka i ja nestrpljivo čekamo početak neke emisije koju uvijek rado pratimo. Kako mi je tih par minuta do samog početka najčešće dosadno slušati bilo što drugo, po običaju šaltam....1,2,7... kad mi se tako, jedan put, učinilo da emisija kasni, zamahnem ispruženom rukom prema TV-u i povičem: "Daaj počniii već jednom!" - i istovremeno stisnem drugi kanal na kojem, doslovno istovremeno M.Škoro ispružene ruke prema meni (kameri) povikne isto to:"DAJ POČNIII VEĆ JEDNOM!" Nećaci su ostali fascinirani i pogledavali me u čudu, a ja sam se, naravno, pravila važna i pretvarala se da je to sitnica za mene. Oni su danas već tinejdžeri i još uvijek pamte taj nevjerojatni spektakl, baš kao i ja i zacijelo ga nikada neću zaboraviti premda nije jedini, ali je svakako jedan od najupečatljivijih sinkroniciteta koje sam doživjela. Pa, nek sad neki psiholozi kažu da je to puki slučaj. Kako da ne! Po zakonu vjerojatnosti, izgled da se to dogodi na takav način, istodobno, sa istim pokretom ruke, istim šaljivim naglaskom, istim povišenim tonom, i istom gestom ispružene ruke...iznosi nula ili opasno blizu nule. Uostalom, neka to izraćuna kakav matematičar i sam to potvrdi. Život je daleko više od onoga što uopće možemo zamišljati i zato prihvaćam sinkronicitet kao čudo koje ne smatram nemogućim, nego se čudim ako ih u nčijem životu nedostaje (mislim na čuda). Ta, život je najveće čudo, pa zašto se čudimo što ima sposobnost činiti čuda (iz perspektive uma, dakako).
|
meni su se više puta dogodile takve situacije i uvijek mi se čini kako sam jedino ja fascinirana istima..možda drugi to kriju ili im je postao normalno jer im se to događa isto kao i meni samo ja to ne vidim, ne čujem..pojma nemam..uglavnom, nakon slušanja i čitanja razno raznih informacija i mišljenja vezanih za temu, moj je mozak to sebi ovako objasnio ..ti su događaji manifestacije kolektivne svijesti i ponašanja ljudi, svega onoga što čujemo, mislimo..DOŽIVLJAVAMO, kod sebe i oko sebe..koje su šanse da postoji osoba koja je vidjela miroslava škoru prije vas i oponašala ga negdje pred nekime pa joj/mu je palo na pamet kako bi netko negdje to isto mogao napraviti baš u istome trenutku kad i gospon miroslav? puno ljudi bi to smatralo smiješnom i zabavnom situacijom, ne?
znači li to da smo svi plod neke velike ogromne mašte, povezani međusobno ?
kada ste čekali da to na tvu počne počeli ste se nervirati i primjetili ste to i nije prvi puta da se to dogodilo, dakle te misli sigurno imaju veći intenzitet i jaču energiju nego nešto što vam prvi puta padne napamet..
ako je ovo gore napisano istina, ta situacija također sa sobom nosi jaču energiju (?)
u svijetu vlada kaos a mi ljudi ga pokušavamo razumjeti, organizirati, strpati u neke ladice gdje će imati smisla, želimo ga kontrolirati..jel ta borba uzaludna ili kaj?
Jel normalno uopće posvetiti toliko pažnje i pozornosti tim 'slučajnostima'?
Mene to pitanje muči..jesam glupa što mi to predstavlja nešto wow ili je to, kako neki
tvrde 'dobro za našu svijest'?
jesmo li svi obična zrna pijeska i nebitni svemiru, ili nas netko odozgora promatra
i daje nam neke 'hintove' da ih razmatramo, gleda naše reakcije, eksperimentira ?
jel to distrakcija od nečeg bitnijeg što možda zapostavimo u tom trenutku kada nam se to dogodi?
