[majica_2008]

orajt, evo da se i ja malo konkretnije osvrnem na temu...
dakle majka sam....prekrasne i prepametne djevojčice
(za koju sam se ponekad pitala koji mi je miki trebala...?)

volim ju, za nju radim sve, žrtvujem puno stvari,da li će mi se to ''isplatiti'' danas-sutra, ne razmišljam..
tu je,željena je,voljena je.tu je.

da li bih bila sretnija bez nje?a tko zna...putovala bih sa ekipom po svijetu, možda se ne bih niti razvela, bolio bi me njonjo i uživala bih jer je to moj odabir...kao što je i mica u jednom trenu bila naš,zajednički odabir...
no karma is a bitch....sve se okrenulo u kratkom roku, tata od male se posvetio sebi i drugoj osobi,ja ostala sama, s djetetom,igrom slučaja i nužde i vratila se u roditeljsku kuću....

i u takvoj situaciji koja traje i traje i traje i mali milijun stvari koje me priječe da se ostvarim kao žena, supruga,ljubavnica i partner, pitala sam se da li je to moje dijete-dovoljno?uvjet za moju sreću...?naravno da nije i više mi se sere od izjava tipa-pa ti barem imaš dijete....
po čemu bi moja solo frendica bila sretnija ili nesretnija od mene po tom pitanju?
ilitiga, zašto ljudi smisao vežu skoro isključiovo za djecu...dijete je dijete,sebičan i lijep plod zajedničke ljubavi i ulaganja...

ne treba ga imati da bi spopznao tu količinu ljubavi niti treba biti majkom da bi ukazivao na to ''kako je to super feeling''...meni nitko ne vjeruje da sam ista osoba, sa istim htijenjima i stavovima sa djetetom ili bez nje...samo se više dajem,žrtvujem,brinem,strepim i samo se nadam da će ona izrasti u zdravu i normalnu osobu...

život bez djece je jednako ok ako ga osmisliš,jer smislenost je nešto sasvim drugo i ne nužno robovanje ikome ili uvjeravanje da si eto,sad,napokon,našao smisao....bull!