[Hroboatos]

Ukratko:
S jedne strane, hrvatsko povijesno iskustvo je iskustvo jednog manjeg naroda, čiji se etnikum sužavao u zaista teškim povijesnim okolnostima raščetvorenja (Romani, Germani, Ugri, Turci) i položaja na granici. Etnikum je bio okovan ne samo zbog stranog pritiska, nego se i sužavao zbog teritorijalnog širenja srpskog stanovništva. Stoga je logično da Hrvati teže ujedinjenju, dakle, zajedništvu kao obliku zaštite i elementu snage: odatle i jugoslavenska ideja koju će izraziti Strossmayer. Ali, to ujedinjenje mora uključivati i elemente osiguranja jedne slabije zajednice, što će doći do izražaja u nastojanju za federativnim i republikanskim uređenjem: federacija osigurava zajedništvo, ali i brani posebnost pred centralizacijom i utapanjem u veće cjeline, dok republikanizam izbornošću isključuje mogući nasljedni monarhistički apsolutizam. Ovu situaciju izražava Radić - dakle: partner koji je slabiji, malobrojniji i ima iskustvo teritorijalnog sažimanja privržen je ideji jugoslavenstva, ali u uvjetima federalizma/decentralizacije - to je bila osnova hrvatske državne ideje u sređenim prilikama.

Naprotiv, u Srba je bilo drugačije: iako su i hrvatska država u doba Tomislava i makedonska za Samuila bile velike, to je bilo tako davno (X. i X/XI. st.) da bi te državnosti mogle biti značajnije. Važnije je zato Dušanovo carstvo u XIV. stoljeću. I ono je prostrano, ekonomski bolje locirano i, što je najvažnije, na pragu je novog doba, a to je itekako relevantna činjenica. Osim toga, Dušanovo carstvo već uključuje ideju ekspanzije i širi se u neslavenske krajeve, u dijelove Grčke i Albanije. I teritorijalna i demografska ekspanzija bit će otada, ovako ili onako, bitna sastavnica srpske državne ideje sve do najnovijeg doba, čak i u doba najvećih poraza ili exodusa. Naime, u kosovskoj bitci (1389) Srbija je poražena na jugu, ali tamošnji etnos nije istrijebljen, i ona se nakon toga širi prema sjeveru. Godine 1690. i u XVIII. stoljeću Srbi će se opet povlačiti s juga, ponovno etnos na jugu neće nestati, širiti se daleko prema sjeveru i sjeverozapadu; dakle, uočili smo element širenja. Međutim, taj se proces nastavlja: I. srpski ustanak i oslobođenje Srbije u početku XIX. stoljeća, premda su događaji što izazivaju najveće poštovanje, jer su početak autohtonog oslobađanja Balkana, sadrže elemente ekspanzije: od granica Beogradskog pašaluka pa do vrhunca teritorijalnog širenja 1913. godine, dakle u razdoblju od oko stotinjak godina, uočljiv je proces zauzimanja novih teritorija - i opet je, dakle, ekspanzija posrijedi. To znači da etnopolitičko širenje postaje element srpske državne ideje i ta se praksa u političkom smislu nastavlja i u staroj Jugoslaviji jer nova država postaje monarhistička, ali i unitaristička i centralistička, i to u okviru velikosrpske komponente. Očito je, dakle, da se hrvatsko i srpsko etno-teritorijalno-političko iskustvo i praksa bitno razlikuju, a tako je i danas. I u tome je bit - a nacionalna komponenta samo je oznaka za nosioce ovih dviju različitih državnih ideja.