[Toza]

Područje plodnog polumjeseca i Nila, 500 godna prije Židova koji je podjelio povijest. Nakon tri tisuće godina vrijeme antičkog istoka bliže se kraju, sa istoka je dolazio medvjed, a na zapadu se rađala nova sila koja će brzinom leoparda pokoriti cijeli put svile. Sunce starog istoka bilo je na zalazu. Prorok piše:

Evo, nesreća već zahvaća narod za narodom, nevrijeme strašno već se prolama, s krajeva zemlje. (Jr 25:32)

U decenijama koje su usljedile, stari istok prvo je pokorila Medo-Perzija. Sredinom 4. stoljeća prije Krista Aleksandar Makedonski je pokorio i utro put helenizaciji čitavog bliskog istoka. Upravo je ta helenizacija, grčka filozofija, jezik, ceste, gradovi i cjela struktura koju će kasnije nasljediti i unaprijediti Rimljani omogućila širenje i razvoj kršćanstva.

U isto vrijeme, u Palestini postoji mala, svećenička država, okrenuta sebi, izvan svih tokova svijetske politike. Još od povratka iz Babilonskog ropstva, 539. pr. Kr. Izrael živi bez većih oscilacija. Hramsko bogoštovlje i Tora biti će centralana preokupacija tog malog naroda. No, helenizacija je bila nezaustavljiva. Izrael se prvi puta u svojoj povijesti susreo sa civilizacijom koji je bila znatno naprednija od njihove. Grčka filozofija, grčka znanost i sportske igre, a time i grčka religija postale su izazov za Židove. Sve je više Židova padalo pod utjecaj helenizacije. Ali, taj proces išao je i u obrnutom smjeru. Židovska religija, sa jasnim moralnim zakonima, pravilima i propisima, sa učenjem o Jednom, Svetom i Nevidljivom Bogu privlačila je mnoge grke. Računa se da je u prvom vijeku od 70 miliona stanovnika Rimskog carsta, oko 7 milina bilo Židova. Većina njih bili su konvertiti! U sinagogama su postojale tri grupe vjernika. Prva, to su bili Židovi, bilo rođeni, bilo oni što su konvertirali na judaizam. Drugu grupu činili su tzv. bogobojazni, grci koji su poštovali neke židovske zakone i vjerovali u židovskog Boga, ali nisu bili obrezani. U ovoj grupi treba tražiti najveći broj obraćenika na kršćanstvo u prva dva vijeka. Treća grupa bili su grci, pogani koji su u sinagogu dolazili, ali nisu živjeli po židovskim zakonima, njima je judaizam bio više zanimljiv kao filozofija.

Naravno da susret helenizma i judaizma nije mogao proći bez sukoba. Kada je osvojio Gazu, Aleksandar Makedonski je ušao u Jeruazlem gdje je dočekan sa svim počastima. Veliki svećenik Jaddua pokazao mu je Danielovo proročanstvo koje je predskazalo da će pobjediti. Na to je Aleksandar prinio žrtvu u Hramu i podjelio narodu olakšice. Skoro 200 godina, mala svećenička državica neće skretati sa svog puta, hodeći potpuno ravnodušna prema novoj eri ljudske misli i stvaralaštva, držeći se čvrsto i uporno jedinog što je imala, svog saveza, svoje tradicije - svoje prošlosti. Ali helenizam je sve više prodirao u nju, došavši čak i do njezinog centra, samog Hrama.

Na krajnjoj točki delete Nila, Aleksandar je utemelji grad koji je trebao biti centar novo epohe. Njegovi nasljednici, utemeljitelji dinsatije Ptolemejevića, Ptolemej I. i njegov sin Ptolemej II. Filadelf u 4. i 3. stoljeću pr. Kr. napraviti će od Aleksandrije filozofski i civilizacijski centar tadašnjeg svijeta. Naravno da će Aleksandrija postati primamljiva i za mnoge Židove. Ubrzo, Židovi u Aleksandriji, a i diljem dijaspore, prihvaćaju grčki kao svoj jezik, a mnogi više hebrejski i aramejski ne poznaju, pa ne uspjevaju pratiti službu u sinagogi. Zato 72 židovska mudraca prevode Tanakh (Stari Zavjet) na grčki jezik i tako nastaje Septuaginta, što znači sedamdesetorica. Taj će prijevod biti najviše korišten od Židova u prvom stoljeću, kao i od starne prvih kršćana, a u kršćanstvu i sve do danas.

Nije septuaginta bila jedina posljedica helenizcije Židova. Helenistički način života i razmišljanja prihvaća sve više Židova i u samoj Palestini. Pored Hrama visoki svećenik Jason dao je sagraditi stadion. Bila je to sablazan za pobožne Židove jer su takmičari tada nastupali goli. Mnogi Židovi podvrgavali su se upravo radi toga operaciji vraćanja kožice na spolovilo. Svećenici su zanemarivali Hram i žrtvu, odlazili na sportska borilišta. Tadašnje sportske igre nisu bile samo takmičanja, već i slavlja poganskih bogova.

Sve je kulminiralo pod kraljem Antiohom IV. Epifanom, nasljednikom Selukovića (nastali prilkom podjele Aleksandrovog carstva). On je opljačkao hramsko blago, zabranio svetkovanje subote i židovskih praznike, prinošenje žrtve svagdašnje, a u Hram doveo svinju i postavio sramotu, neznabožačkog kumira Zeusa. Naravno da vjerni Židovi nisu mogli dugo tolerirati takvu situaciju u njihovoj domovini. Uskoro će u jednom malom mjestu, tridesetak kilometara od Jeruzalema hrabrost jednog starca zapaliti plamen ustanka...

*grci - naziv za sve stanovnike rimskog carsta, pogane

nastavlja se....