Mislim da ne postoji neki dogadaj nakon kojega bi se osjecao odraslim, iako ce ti drustvo cesto tako nesto nabiti u glavu. Npr. inzistiranje na tome da si odrastao nakon mature, vojske, prvog seksa
diplome, kad dobijes posao, kad se ozenis
.
Sve to nema veze. Biti odrastao je stvar u glavi i individualna je.
Mislim da su odrasli ljudi oni koji srednjoskolske i studentske vragolije, dogodovstine i majmunarije pricaju s distancom, koji su svjesni da su to radili kao klinci i koji imaju odmak kad pricaju o markiranju s matematike
. Kad vidim da odrastao covjek prica o tome kako su profesorici glazbenog na kvaku navukli kurton s takvom ozbiljnoscu da vidis da ne shvaca da je to napravilo neko
dijete (istina, u njegovom, ali puno mladem tijelu
), onda mi se ne cini da je taj covjek odrastao.
Iako mislim da i nije dobro odrasti do kraja. Djeca imaju neke karakteritike zbog kojih je dobro biti djelomicno djetinjast.