disclamer: dragi ucesnici u diskusiji, skrecem pozornost na datum pokretanja teme, te vas molim da procitate, ako ne citav, onda barem nasumicne dijelove topica prije no sto krenete odgovarati na pitanje od prije par godina. dodajem i link na cesto spominjanu i trazenju knjigu "Otrovni roditelji", Susan Forward. putnica
Dragi moji forumaši od kad sam se rodila imam problema s roditeljima.
Bila sam plačljivo i osjetljivo dijete i moja je majka odlučila da sam «bezobrazna» i da se neće baviti mnome (u čemu ju je podržao i otac), pa me je ostavljala u kolicima na dvorištu da plačem i tome slično. Brigu su preuzeli djed i baka, koji su živjeli s nama. Oni su bili ok (iako dosta rezervirani da ne ulaze u konflikt s mojima), ali sam ja dobijala po glavi za svaki rat između njih; moje pernice, olovke i odjeća bili su ratište – otac bi mi radije uskratio neku potrebnu stvar, nego dozvolio baki da mi kupi nešto u vremenu kad su oni imali konflikt, ili kad su imali konflikt sa mnom. Skrivanje stvari, konspiracije, nestašice.. bili su moja svakidašnjica.
Kad se rodila moja seka, ona je postala «mamina i tatina» i ja sam stalno bila uspoređivana s njom na svoju štetu (normalno da dvomjesečna beba ne razbija čaše i ne pokida hlačice... ali njima je to bio prilično valjan argument...) i odbacivana. Bila sam u par navrata kod liječnika zbog psihosomatskih problema s disanjem (gušenje) i liječnici su govorili (vidjela sam to u medicinskim kartonima) da je riječ o ljubomori na mlađe dijete itd. Imala sam pet godina. Roditelji nisu ništa učinili. Bila sam jako mala (osam godina) kad sam shvatila da mi nitko ne može pomoć i da mi je bolje da se pobrinem za sebe, pa su gušenja prestala.
O zapostavljanjima i zlostavljanima raznih vrsta mi se ne da pisat – da ne oduljim ovaj post preko svake mjere. Pogledajte popis, izuzmite seksualno zlostavljanje i sve će vam biti jasno... nažalost... Uglavnom, bilo je prestrašno i roditelji nisu tajili da očekuju od mene da se udaljim iz kuće kad odrastem. Kao maloj, otac mi je to pričao u formi alegorije o ptićima koji izlete iz gnijezda i više nikad ne dođu pogledat svoje roditelje. Ja sam na to plakala, a on bi otišao i ostavio me u suzama.
U srednjoj su stvari bile grozne; tata je govorio da sam delikventna i luda i poslao me k psihologu; ja sam s radošću otišla jer sam vjerovala da mi žena može pomoć. Porazgovarale smo i rekla je da je sa mnom sve u redu, ali da misli da moji roditelji imaju ozbiljnjih problema i da neka dođu sa mnom idući put. Upozorila me na mogućnost nasilja ako im to kažem i neka to umotam u fini celofan; ja sam to probala i dobila premlaćivanje. Ni prvi ni zadnji put. Otac je rekao da neće njemu neka ženturača zabadat nos u život... I to je bilo to.
Ne znam da li da idem u detalje, je li uopće bitno; poanta je da sam otišla od kuće ko oparena čim sam završila srednju školu i krenula na fax. Nešto su me kao financirali (nisu mi pomogli da nađem stan, nisu se raspitali za dom, dali su mi 1000 kn i stavili na bus i na dušu rođacima), ali kad sam nakon dva mjeseca dobila stipendiju 500 kn, smatrali su da imam dovoljno za život (100 dem bio mi je samo stan), pa sam radila i studirala itd. U nekim periodima su mi se toliko smučili da nisam ni razgovarala s njima.
Kad sam se jednom rasplakala ocu da nemam za jaknu (ispiti, bila sam bolesna i nisam mogla raditi...) i da mi je zima, predložio mi je da prekinem studij jer sam očito "psihički labilna" što mu je bila izlika za svako odbijanje moje želje ili potrebe. (A nisam labilna, majkemi). Nisu imali puno love, ali seka je tada, kao srednjoškolka, imala par večenjih haljina, putovala je svuda okolo, tata joj je davao npr. za kazete (što meni nikad nije), imala je poneke kreatorske stvari itd.
Nisu ni oni imali idealne živote, ali su bili hladni i okrutni na svoje moje molbe. Pokušavala sam biti dobra, ne pričati, pričati, pisati pisma; točno se vidjelo kako uživaju u mojoj slabosti.
Sad radim, neovisna sam, daleko od njih, u zadnjih par godina bila sam nekoliko puta doma i skoro svaki put je bilo grozno.
Iako imam sretan život, dobar posao, dečka kojeg volim i koji je super, frendove, jako često osjećam prazninu u sebi, kao da dijete u meni vapi za roditeljskim zagrljajem; ja nikad od roditelja nisam čula nijednu lijepu o sebi.
U nekim trenutcima (osobito sad, nepunih dva tjedna nakon povratka iz njihove kuće u moj grad) to postaje neizdrživo. Od svega na svijetu najviše bih voljela doživjeti jedan jedini roditeljski zagrljaj, lijepu riječ, toplinu i povjerenje. Jer se to NIKAD NIKAD nije dogodilo. Majka me jednom zagrlila – i to kad je bila neka svađa u obitelji, pa je srala da će se ubit i skočila mi je za vrat u nekoj histeriji i ja sam je odgurnula.
Kad čitam sve postove vas koji ste brižni i topli roditelji strašno se rastužim i poželim na trenutak biti u poziciji vaše djece... iako sam već velika i odrasla cura. Na pozadini onog što osjećam u sebi sve, baš sve (osim dečka i njegovog zagrljaja
) mi je glupo, površno, nebitno i želim se sklupčati i otprilike umrijeti. Ne mogu plakati; samo mislim na to koliko mi je potrebno da imam osjećaj da su me starci voljeli i da im je bitno što se sa mnom zbiva...
Eto, to sam željela podijeliti s vama...