Kako dalje
Dragi forumaši,
U zadnje vrijeme sam na forumu često i čitam o tužnim pričama jer sam i sam u takvoj. Ovo mi je prvi put da tražim savjete, odgovore, pomoć. Pomoć mi stvarno treba.
Ne bih okolišao puno... Supruga i ja se rastajemo! Kako i zašto je došlo do toga, ne pitajte. Pre duga i prekomplicirana priča. Jako smo teški i loši jedno prema drugome već dugo dugo i više jednostavno nemožemo. I da odmah kažem da preljuba i nasilja nije bilo (zapravo me je jednom zveknula, al bila je pijana, niš strašno).
U vezi smo deset godina, zajedno živimo nepune četiri a u braku nešto više od dvije. Na svu sreću dijecu nemamo (ili nesreću, neznam više šta da mislim). Na samim rubovima kod prekida/rastajanja smo bili nekoliko puta ali kolko god da smo bili u kur... ljubav je uvijek bila jaka i ljubav nas spašavala, kolko god bili nezadovoljni i ludi od svega.
Ali ovaj puta je i ta naša ljubav postala nemoćna, nemože ni ona više sama.
Prije nekih par tjedana sam nakon opet još jedne grozne svađe, stresa, tuge (napisao bi još puno al nemam pravih riječi) razmišljao...
Ok,sada ti je 31 godina, oženjen si, radiš, supruga radi, supruga želi obitelj kao i ti, puno dobroga...al i dalje si nesretan čovjek. Ni u jednom trenutku si nisam postavio pitanje zašto, jer taj odgovor znam već dugo. U nesretnom sam braku! To mi je bilo dovljno da mi razje...sve drugo što sam bio, htio bit, što sam imao ili htjeo imati. Ni u čemu nisam bio sretan.
Ono što me je dugo držalo u svemu tome je, kao i kod većine, naša prošlost kroz koju smo proživjeli sve i svašta, naša ljubav koje je bilo i koje ima i sad, i htjela mi je dati ono što mi je smisao života, smisao mog postojanja...Htjela mi je roditi dijecu!
Eh ovo zadnje je ono što me najviše boli i plaši jer su mi obitelj i diječica najveća sreća koju čovjek može dobiti.
Kao što sam već i napisao 31 mi je godina i po nekim mojim razmišljanjima sam na granici... Dakle ostati ću u braku u kojem patim (koji bi jednom možda nekim čudom mogao biti i dobar brak al trebale bi godine godine al lako moguće da nikad to nebi bio) i imati obitelj i djecu sa ženom s kojom jesam ili otići i tražiti sreću s nekom drugom i sve to što želim više od ičega, obitelj, dijecu (samo ne još s drugom jer uz dužno poštovanje prema svim damama koje ovo čitaju, toliko sam rastrojen i povrijeđen da vas se neopisivo bojim, proći će valjda...).
To traje jako dugo (već koju godinu) i probali smo svašata i odlučio sam se na ovo drugo. Uz muke, jade i neopisiv strah. Kada sam to svojoj ženi rekao, kroz koji dan se je i ona djelomično složila s time jer je i ona premorena mada kaže da se raziđemo pa možda jedno nešto...ako nam je suđeno i ako nas svemir ponovo spoji...i šta ja znam.
Neznam dal želim da nas taj svemir više ikada spoji!
Uglavnom, otišao sam prije dva tjedna, odselio se.
Nikada se u životu ovako bojao nisam i stalno razmišljam jesam li trebao ostati u tome, trpiti i nadati se boljem.
Neki koji znaju moju priču (neki frendovi i sestre, pa čak i mama tata) me podržavaju jer znaju da smo dugo u kur... ali u glavi mi je takav nered da neznam kako van iz toga i šta trebam napraviti da se trgnem iz ovoga i izađem iz ove tuge i depresije.
Molim Vas, recite mi, ako išta znate. Kako dalje?
|