[Neli]

Mad Scientist kaže:

Jedno pitanjce.
Očito je da si studirala vani ...
kad kažeš socijalna psihologinja, jel' to više kao pandan postdiplomskom studiju socijalne psihijatrije koji postoji kod nas na medicinskom faxu (čuo sam da će se ukinuti, ako već nije) ili si zaista specijalizirala socijalnu psihologiju, koja je u osnovi fundamentalna grana psihologijske znanosti i kao takva se u Hr manje-više tretira?
Naime kod nas se pod socijalnom psihologijom (govorim o zagrebačkom FF-u, za ostale ne znam) uglavnom obradjuju teme koje s individualnim psihopatologijama nemaju veze.
Radi se o temama poput stavova, stjecanja, mijenjanja i mjerenja stavova (više od jednog semestra samo smo drvili o stavovima), socijalizacije, socijalne kognicije, te nešto psihologije grupa i grupne dinamike. Isti kolegij, samo čini mi se u nešto kraćoj verziji, slušali su i studenti sociologije.
A psihopatologija, dijagnostika i terapija se kod nas više obradjuje pod psihopatologijom i kliničkom psihologijom (koje su bile obvezni kolegiji) i nekim izbornim kolegijima, poput terapijskih paravaca i sl.
... a što se samih terapija tiče, ovdje nitko s faksa ne izlazi kao psihoterapeut, čak niti specijalizanti kliničke psihologije, već "sa strane" idu na edukacije iz psihoterapija (čak sam i ja završio TA 101 edukaciju), nakon čega su recimo terapeuti i rade nekakvu privatnu praksu, iako je ta psihoterapija od strane psihologa bila zapravo neka polulegalna stvar.
Naime društvo psihologa nije te stvari imalo pod kontrolom i kao takva privatna psihoterapijska praksa psihologa nije bila regulirana.
Ne znam kako stoje stvari danas i jel' to ikako regulirano, ali svojevremeno su neki moćni ljudi u DPH odbijali odobrenje psihoterapijske prakse psiholozima.

... btw, ima nas ovdje još koji nismo "Freudovci"

Ne znam kakva je situacija ovdje, osim da do 1990. g. Zg psihologija nije bila priznata u tadašnjoj zapadnoj Europu, za razliku od, recimo Bg.
- ne znam o pstdipl. studiju soc. psihijatrije u Zg ništa, nisam nikoga upoznala, a nisam se niti raspitivala

O studiranju;
- završiš uredno studij, ja konkretno na Goethe sveučilištu- filozofski , cca 5 i nešto sitno godina- skoro 6,tek na zadnjoj godini se odlučuješ za tzv. specijalizaciju, a ostale godine slušaš sve, od anatomije, do kliničke, (da sad ne nabrajam)
- diplomski, -zvanje- dipl.soc. psiholog.( ja sam bila znanstveni, a ne pedagoški smjer, od 1. godine);
- nakon diplomskog,
- oko 4 g. magisterij- zvanje mr dipl. socijalna psihologinja,
- nakon toga još 4 g ( s ispitima ) tzv. stručni studij -terapeut, na istom sveučilištu; zvanje dipl.soc.psihologinja-terapeutkinja( morala polagati nekoliko ispita dodatno)( imaš jako puno terapeutskih pravaca,koji su obavezni kolegiji)- Jedino Frojda na cijelom faxu ima malo
-( na istom sveučilištu, ako sam htjela kasnije studirati za psihologinju-terapeutkinju, obavezno trebala odmah upisati još nešto na istom sveučilištu, ja odabrala i diplomirala sociologiju( isto znanstveni smjer)- ne znam kako se to ovdje zove
- ali doslovno se provukla na sociologiji - koliko se na takvim sveučiliš. možeš provući, i dobila zvanje dipl.sociologinje - to je bilo prije puno godina, možda se stvari sada nešto izmijenile, i dalje samo pismeni ( nema usmenih ispita)
- sa svim oko 15-ak godina educiranja.

Za zvanje "terapeut/kinja" nema tečajeva; - možeš u okviru faxa, i poslije, upisivati razne seminare, radionice, ,tečajeve...i dobiti nešto tipa certifikata, uvjerenja, ali ne možeš s tečajem od par mjeseci dobiti zvanje-terapeut.

Ovdje , koliko sam upoznata, situacija je trenutačno kaotična, tamo baš nije tako usko specijal. podijeljeno, potpuno drugačiji način i tretman nego ovdje
- ja sam u jednom međunarodnom projektu, s dosta međunarodnih stručnjaka - već smo skužili da nam "zamagljuju", da zbog nas, ovisno gdje smo- na kojoj klinici,ili institutu, uljepšavaju situaciju nego li je inače
-cijelo okruženje čudno, jako naglašena hijerarhija, a posebno iznenađenje sam imala kad smo dobili novopečene diplomante- psihologe/inje, sociologe/inje i filozofije/kinje... , koji nisu osnovne stvari znali, nisu imali ni 100 sati praxe tijekom cijelog studiranja, to mi je bilo nezamislivo, osim silnog straha- posebno u medicini, nisu poznavali (što se mog faha tiče), osnove struke, sada malo lakše
-ali u početku, na pitanje"što vi o tome mislite", oni su propadali u zemlju, kao da ih to nikada nitko od prof. nije pitao-mi smo svi ostajali zatečeni - osim podataka, informacija, do danas nisu predložili ništa, samo čekaju zadatke da ih obave
Navodno, sad se studira po Bologni, dok se nešto ne promijeni u odnosu prof-student, ništa ni od Bolog. ni od ozbiljnog studiranja.
Dobila sam dojam da jako malo ljudi "studira", ostali žele diplomirati zbog raznih razloga.Novopečeni jako malo čitaju, osim stručne literature, gotovo ništa
-navodno, i ovdje, kao i vani počeli stručni studiji (3-4 godine)
-ono što mi se čini dosta bitno, ,ne znam da li je i ovdje već počelo, ili j u fazi prilagodbe, ali nema studiranja po 10-ak godina, prebacivajući ispite-na sveučilištima nama prebacivanja ispita, niti jednog, imaš 2 roka, za treći se osniva posebna, nezavisna komisija, i ako padneš, studiranje završeno, sveučilišno
-navodno, ovdje neki još nisu diplomirali,a imaju preko 50 g. i ostao im ispit, dva...:

Ja gotovo cijeli život živim u Njemačkoj, s malim prekidima u Zagrebu i još nekim EU zemljama.
U Njemačkoj je odavno, uostalom, kao i u većini Europskih zemalja,gotovo nestala- stopila se zapadnjačka i istočnjačka medicina- točnije, zapadnjačka medicina u većini slučajeva prihvatila je i prilagodila zapadnoj kulturi istočnjačke metode liječenja, terapija itd.

Npr. u Njemačkoj je odavno zakonom riješen taj "problem" kako bi se izbjegla nadriliječništva, i sl., a postoje i znanstveni dokazi o uspješnosti tzv. "alternativnih načina liječenja".( kod njih se taj tip liječenja i pomoći više i ne smatra alternativom)
Postoje razna učilišta, seminari i tečajevi.. nakon kojih dobivate određene diplome, certifikate, uvjerenja i tome slično.

Posebnom procedurom, raznim mjerenjima i drugim službenim ( državnim ) metodama npr. možete dobiti certifikat o liječenju -iscjeljivanju rukama, tzv. bioenergija.
Klijenta ne smijete dodirivati, ali ga smijete rukama nekoliko mm iznad tijela tretirati, i, naravno, imati svoju ordinaciju itd.
Također su apsolutno priznate metode u svrhu pomoći i ozdravljenja kao što su razne vrste joge, zena, neke hindu i budističke metode,pomoć ka samopomoći, autogeni trening, brojne vrste meditacija ( transcendentalna meditacija), homeopatija, liječenje biljem, regresija, hipnoze-razne metode, radiestezija,rašljarstvo, razne vrste samoiscjeljenja, reiki itd itd...????
vjerojatno sam puno metoda zaboravila napisati.

Ono što sam htjela reći -sve navedene metode ( dozvoljeno je da ti terapeuti dolaze liječiti svojim metodama i u bolnice, klinike, ako to pacijen/ica želi) su, uz određene, kontrolirane uvjete, pravila, testiranja, mjerenja i slično , potpuno legalizirane - ( za razliku od HR) - naravno da tu ne mislim na bacanje graha i sličnih "balkanskih metoda".

Ovo sam napisala da vas ne zbunjuju ponekad moji prijedlozi kojima si možete pomoći; joga, razne tehnike disanja,meditacije, razne tehnike masaža ( npr. intuitivna, reflexologija ) itd - te druge, za naše uvjete, čista "alternativa" i sl. tumačenja.

Ja sam pristalica svega što nekome može pomoći- već smo negdje razgovarali o autosugestiji, placebu i sl.
Ako je nekome pomoglo, neka se to zove i autosugestija, i placebo i kako god,bitno da je pomoglo!!!
Uostalom, nikada nije, osim definicije, razjašnjano što je autosugestija,placebo i kako djeluje, kao i brojne druge stvari.
Pozdrav