Danas mogu reći da mi je porod bio prekrasan naspram onog što me čekalo s dojenjem. Prvo dijete, prvi porod, u bolnici sestre nimalo tolerantne niti pristupačne da bi pokazale kako da dojim svoju bebicu. Sve sam to znala u teoriji, ali praksa nije išla. Mlijeko mi nije odmah nadošlo pa su urlale na mene da se ne trudim dovoljno iako sam malu stavljala na sisu stalno, ali ona nije htjela sisati jer kako meni nije mlijeko dolazilo, nju su na svakom "pranju" našopali zamjenskim tako da je ona na mojoj sisi lijeno spavala... Došla sam doma i tad počinje prava kalvarija. Mala je htjela sisati, meni je mlijeko krenulo, ali i bol. Nesnosna, tupa bol u jednoj dojci. Istovremeno sam masirala sise, stavljala obloge, izdajala se kad bi se prepunile, omatala zeljem, ta agonija je trajala puna dva mjeseca. Bila sam psihički slomljena, zvala Rodu, ginekologicu, pedijatricu, svi su tupili isto: proći će... Ali ja sam zbog te nesnosne boli počela odustajat od dojenja. Na kraju sam pukla i u suzama nazvala ginekologicu i rekla da više ne mogu. Ona mi je predložila da dam mlijeko na analizu. Nalaz: bakterijski mastitis. Tri ture antibiotika sam popila i tek tad je prestalo. Bakteriju sam pokupila u bolnici. Ne upirem prstom ni u koga, ali 7 različitih sestara mi je istiskivalo bradavice da mi kakti nadođe mlijeko, napravile su mi ragade i otvorile put bakterijama...Nikad, ali nikad više ne bih dozvolila da me netko takne.
Moj savjet: budite uporne ako boli jer bol NIJE NORMALNA. Vjerujte sebi i ustrajte. Dojenje je zakon!
