[nitko i ništa]

Htio bih reći nešto o duhovnosti. Mnogo je traganja za duhovnim postignućem. Reći ću još nešto o tom traganju iz moje vlastite perspektive i vlastitog iskustva.

Kao što sam jutros spomenuo, traganje za duhovnim prosvjetljenjem često odražava želju za postizanjem vrhunca iskustva. Vrh je jedno vrlo usamljeno mjesto, vrlo usamljeno mjesto. Rijetki tu mogu dugo stajati. Ali, jednom kad se popnu na vrh, boje se sići natrag dolje. Toliki se napor tražio za doći do vrha da brinu što će činiti na dnu. Pa ostaju na pola puta između vrha i dna – i nemaju ništa ni od jednoga.

Najveće duhovno postignuće je ono najskromnije. Kad vidim ljude koji meditiraju jako dugo, čekajući prosvjetljenje, pitam se: što oni doprinose čovječanstvu? I vraća mi se odgovor: ništa.

Jednom sam razgovarao s jednim majstorom zena u Njemačkoj koji je često išao u Kyoto u Japanu da bi sudjelovao u zen sjedenjima. Imali bi sjedenja po 10 dana, meditirajući svaki dan, 10 sati ili više, ponekad i 16 sati dnevno. Kaže da bi bili puni energije nakon toga. Pitao sam ga što su činili s tom energijom. Odgovorio je ”pa išli bi u grad i nauživali se s gejšama.” Upitao sam zar je to domet postignut sjedenjima. Pomislio sam da je to čudno, vrlo čudno.

Zen je izvorno bio zamišljen kao jedan način da ratnici nauče kako se učinkovito boriti. U tom je kontekstu zen imao smisla. Bez njega, meditacija nema smisla.

Usporedi li se s majkom koja podiže petero djece, kakvu snagu ima redovnik koji provede život meditirajući. Majčina zadaća je uistinu duhovna, skromna, ljudska, na dnu.

Osim toga, kad ljudi govore o duhovnosti, vidim da je ono što zapravo hoće doseći – smijem li to tako otvoreno reći – njihova majka. Želja za duhovnošću, za duhovnim postignućem, vrlo često je želja za majkom. Što se zapravo dogodilo Buddhi? Izgubio je majku pri rođenju. To se dogodilo. To je kasnije prekriveno svakakvim pričama, uključujući onu da je prvi put kad je vidio mrtvaca promijenio život i ostavio svoju ženu i sina. Ali prva mrtva osoba o kojoj je znao duboko u svom srcu bila je njegova majka, koja je umrla rađajući ga. Imate li to na umu, možete razumjeti njegov nauk o prestanku patnje. To je nauk djeteta koje je izgubilo majku pri porodu.

Ne kažem da Buddhina učenja treba zanemariti. Buddhizam je jedan veliki pokret koji je imao velike učinke na čovječanstvo. To nimalo ne dovodim u pitanje ni na koji način. Ipak, ako ga pogledate s ovog gledišta, vidite da i on i nešto obično. Ne vidim da ima nešto sa stvarima koje su iza.

Primijetio sam također da kad ljudi stupe na neki duhovni put i postanu ezoterici, često odbiju brinuti se za dijete ili napuste suprugu. Odbiju baviti se običnim ljudskim postignućima i odgovornostima koja nešto koštaju. Uzdižu se nad zemaljsku ka tako zvanoj duhovnoj razini. Ali, egocentrični su. Mogu govoriti o gubitku svog ega, ali o čemu meditiraju? O svom egu, naravno. A što s njihovom željom za prosvjetljenjem? Za koga ga žele? Za svoj ego, naravno. U svemu tome je jedna velika obmana.

No, postoji još jedan duhovni put: tamna noć duše. U Španjolskoj je sv. Ivan od Križa poučavao o tamnoj noći duše. To su duhovne vježbe i traju dugo. Ne možete ih provoditi ili htjeti. To vam se događa. Tamna noć vam se događa. Jednom kad se dogodi, više ne znate kamo ići. Sve je tamno i osjećate se napušteno, bez smjera. Ali dovoljno ste jaki da izdržite. I nakon nekog vremena iskusili ste tamnu noć duše.

Tamna noć ima tri dijela. Najprije tamna noć osjetila, u kojoj više ne tragate za onim što zadovoljava oko ili uho ili neko drugo osjetilo. To nije zato što biste ih možda prezreli na bilo koji način, jer to bi bio odgovor na jednoj drugoj razini. Ne, to je zato što ste povezani s nečim dubljim, s mjestom gdje je vrlo mirno. Na toj razini više ne trebate gledati ili slušati za bilo čime. To je vrlo veliko mjesto.

Drugim riječima, duhovni put zahtijeva čišćenje, osobito čišćenje od svake namjere za dostizanjem ”viših postignuća”. Ostajete na dnu cijelo vrijeme.

Drugi dio te noći je vrlo težak. To je tamna noć duha. To znači da ostavljate želju za znanjem. Ne pitate pitanja poput ”zašto?”, ”što je ovo?”, ”što se dalje zbiva?” Ne, ostajete posve odvojeni od te potrebe da znate.

Ima još jedan dio: tamna noć volje. Više ne želite nešto postići. Ako imate neki plan, na primjer hoćete naučiti obiteljske konstelacije i pohađate mnoge tečajeve, to je možda dobra stvar. Ali ako imate plan da ćete time promijeniti svijet, odvajate se od zbiljskog izvora. Ako se ostavite takvih velikih planova – ako ne želite liječiti druge ili učiniti svijet boljim, ako tek ostanete pri sebi – tad vam se otvara neki drugi put. Možete imati poticaj da učinite tek ovaj jedan mali korak, i time da slijedite taj poticaj otkriti više nego bi vam omogućili svi planovi svijeta. Odjednom ste u dodiru s još nečim, ugođeni ste u nešto veće.