Quote:
Marica Carica kaže:
Fiksi preoptimistican si i to ti ljudi pokusavaju reci. Tek kad budes prisiljen profunkcionirati tamo, shvatit ces koliko je sistem drugaciji, tezi, nista za dzaba, drugacijaradna etika i poslovni obicaji. Kao i da sistem ne patronizira i ne gladi ti guzicu bez pokrica. I da svi zele zaraditi na tebi i samo te kao takvog uzimaju u obzir.
|
Možda je to i najveći problem kod nas, jer se mi kao nacija nismo kolektivno osvijestili.
Dobar primjer je J. Korea, koja je u 60tim bila puno siromasnija od svojih susjeda sa sjevera.
Pogledajte ih danas.
A za sve je zaslužno nacionalno buđenje - mantra: "Mi smo mala i siromašna nacija i moramo puno raditi i odricati se da bismo postigli nešto".
Neću spominjati rad, o tome se može diskutirati beskonačno. Više bih se osvrnuo na odricanje, pa i na odricanje od stambenog komfora.
Dobar dio od onih koji se nisu željeli odreći komfora za kojeg su smatrali da ga trebaju imati da ga dugoročno mogu priuštiti sad su u velikim problemima. Ovo je jedan primjer:
Tužna priča iz Hrvatske: Igor je od menadžera postao prosjak!
Da se razumijemo, jako mi je žao čovjeka koji je u takvim poteškoćama. Samo, moja se empatija završava na tome, niti mu ja mogu riješiti problem niti ga primiti kod sebe doma. Slažem se sa zardnjom rečenicom iz članka:
Quote:
|
Igor je, na žalost, samo slika i prilika zemlje u kojoj živimo.
|
Samo se s jednim ne slažem, to nije slika i prilika zemlje, to je slika i prilika SVIJETA u kojem živimo.
Svijet je nemilosrdan, a život je borba. Treba imati na umu da je svijet pun mladih, sposobnih i obrazovanih ljudi spremnih na težak rad i odricanje, kako bi nešto postigli. Indija, Kina, Tajland, Vijetnam i bezbrojne druge zemlje imaju masu mladih ljudi spremnih raditi više za manje novaca nego što je prosječan Hrvat (ili Europljanin) spreman, a spreman je živjeti na zdjelici riže (slikovito) po cijeli dan, dok nešto ne postigne.
I ne bi ih smetalo živjeti na petom katu bez lifta, bogu iza nogu, pa se biciklom voziti na posao koliko god treba.
U tom smislu Fiksija čeka buđenje - kad dođeš tamo negdje kamo planiraš ići, budi svjestan da će ti stalno netko gaziti po petama. Onog trenutka kad se pojavi netko tko će raditi za manje novaca, ili će raditi bolje i više za isti novac - ti si prošlost. Da, i u Danskoj će netko raditi za US$ 5 po satu - jer taj netko ne želi iPhone i pivo poslije posla, taj netko će od tih pet dolara uštedjeti 4 i poslat će svojoj obitelji.