Razumijem stanje, sama sam se predugo osjecala tako. Pun tučak grinja i prašine dok se drugima pričinja da bumbari izviruju iz mojih latica, ja samo od puste lijenosti ne bi komentirala prljavštinu svoje aseksualnosti. Pa nek se praše ako ne moje latice, onda bar leteći konji koji stampedom trče kroz moje krajolike
u filmskim scenama dokonih babetina (muskih i zenskih)
Ja sam kao jedan podulji period aseksualac shvatila da je to samo jedna racionalizacija uslijed kojecega, bilo izvana bilo iznutra. Kod mene je bilo ovo izvana – tzv nedostatan podrazaj, pa sam vegetirala ko onaj cvijet koji otvori latice jednom u ohohoho, a u biti jedva čekala biti otvorena.
I tako sam dugo pricala kako mi se ne da seksati jer ono, odvikla sam se i ne puca me u prazno da bi ispaljivala cestice zavodljivosti iz nisana svoje micice sve ne bi li omamila kakvog bunbara. Dok bunbar nije sam sletjeo i napravio podrazaj. Ja sam znaci neka to bi mu doslo kao sekundarna aseksualka, rado osvjezavam latice samo ako osjetim da bi to bila vrijedna ticala. Uocim li izdanke koji mi se priblize a znam da bi za njih moj tucak ostao kameni svod, ja se neutraliziram i pustim samo da hladna voda tece niz moj svod. Znaci nije da ugibam i da zatvaram pipu, ali ono peru me neke druge stvari. Mislim da sam najproduktivnija razdoblja u zivotu imala kad mi je bio kamen svod. Volim uglavnom svoje sekundarne manifestacije svijesti, volim svoje aseksualne faze. A najvise volim kad se nabodem na ticalo uslijed jedne takve, kad slomim svoju ljusku na necijem dlanu. Cudesno kako neki dodir kao rukovanje (ne licko
) ne samo da slomi ljusku, vec i da se orah baci u pečnjicu i napravi od sebe slatki kolač. Jebeno i jedno i drugo!