|
Ne bih rekao da se ruga, već je vrlo vjerojatno blizu istine. To što mi nešto doživljavamo 'patnjom' je samo percepcija naše sužene svijesti. Možda je to normalan tok evolucije bez koje ne bismo ništa naučili. U slučaju da postoji reinkarnacija (a vrlo vjerojatno postoji) mnogi od nas su zasigurno prošli već svakojake strahote.
Nemogućnost da sagledamo širu sliku života nas dovodi do toga da se kao mala djeca zgražamo nad svime i postavljamo si pitanja "ako Bog postoji zašto dopušta patnju?".
Ništa Bog dopušta/ne dopušta. Mi svi imamo ono što smo si sami željeli i zašto bi se neki apstraktni pojam miješao u to kada smo i sami Bog!?
Nacistički logori? Pa nisu li LJUDI ti koji su LJUDE trpali u nacističke logore? Ne siluju li LJUDI LJUDE? Tko odlučuje onda nego čovjek kakav će život imati?
Život ovdje je treptaj oka u vječnosti, prolazan i vjerojatno ne toliko jebeno strašno bitan i ozbiljan kako ga doživljavamo sada. Jedna od stanica na putu. Sami si činimo sve u što vjerujemo, pa bili žrtve ili predatori... bili mi toga svjesni ili ne.
Ljudi SAMI moraju osvijestiti za svog života da ne moraju biti žrtve, da mogu živjeti u skladu sa svime. Ali čovjek je ipak životinja kao i svaka druga životinja i samim time, vođena svojim duboko usađenim nagonima, potrebama, željama za osvajanjem, posjedovanjem, dominiranjem. Što je životinja psiho-mentalno kompleksnija, to su i problemi veći i kompleksniji ako nije svjesna toga da može doći na viši nivo.
Što bih recimo ja postigao da se sada grčim i bljujem žuč što netko nekoga negdje siluje? Ništa. Samo bih sebi naštetio i vjerojatno si doveo u život neko zlo tom energijom i eto... opet sam sam izabrao.
|