[Zoran Oštrić]

mukotrpak kaže:

A da pročitaš memoare Save Zlatića "Poslali su me na Kordun"?

Naravno da sam čitao, čim su izašli, 2005.. Zanimljivo da Zlatić nije htio objaviti svoja sjećanja za vrijeme SFRJ (kad bi morao neke stvari izbaciti) ali ni u Tuđmanovo doba »kad su se na talibanski način uništavali spomenici Narodnooslobodilačke borbe (…) i kad su se knjige s antifašističkim sadražajem i arhivski materijal bacali na otpad«.(Zlatić, 2005:24) Tako su se pojavili kad je on već bio prešao devedesetu.

Međutim, bez uvrede nadam se, očito ti knjigu nisi čitao, nego kopipejstaš s drugih foruma i sajtova, jer knjiga nikako ne ide u prilog tvojim tezama.

To je jedna od zanimljivih knjiga koju vrijedi pročitati, pa ju preporučam! (Nastojim ne zatrpavati gomilom prijedloga.)

Zanimljivo je čitati o djelovanju bolnice na Petrovoj gori, koja je neprekidno radila od 4. listopada 1941. i nikad nije otkrivena.

Iz kasnijih zbivanja, za ovu našu temu, zanimljiv je dio o "Kordunaškom sudskom procesu" 1944.. O tome su se vodile polemike nekoliko desetljeća kasnije, 1980-ih kad su stvorene mogućnosti da se slobodnije govori i piše. Sukob koji je nastao jer su neki Srbi bili ljuti što su Hrvati postigli previše utjecaja u NOP, pa su tiskali prosvjedne letke i dezertirali. Sve je brzo rješeno i zataškano.

Čovjek lijepo kaže da srbi nisu bili za ustanak unatoč ustaškim zločinima

Dio Srba nije bio za ustanak. Zlatić to prikazuje, političku bitku koja se oko toga vodila, ali zaključak je suprotan - zato i kažem, da očito knjigu nisi čitao.

Iz mojih bilješki uz knjigu:

Ustanak su povele seljačke mase. Ustanički gravitacijski centri veliki šumski kompleksi Petrova gora na Kordunu i Šamarica na Baniji. (Zlatić, 2005:27) To je bila slobodna teritorija čitavo vrijeme rata, gdje je okupatorska noga stupala samo u vrijeme ofanziva, ali se partizanska vlastu ponovo uspostavljala čim bi se povukli. (Zlatić, 2005:93) Srpski narod Korduna i Banije je značajnom većinom, na demokratski način, donio odluku da u ratu stane na stranu saveznika i partizana, a ne četnika. (Zlatić, 2005:80) »Političko opredjeljenje većine srpskog stanovništva za Narodnooslobodilačku borbu bilo je rezultat intenzivne i teške političke borbe Partije koja je otpočela još prije okupacije Jugoslavije.« (Zlatić, 2005:27)

Ima o tome i u gorespomenutom Ćopićevom romanu, koji prikazuje zbivanja nešto istočnije, s onu stranu Une. Mnogi su se nadali da će izražavanje pokornosti vlastima dovesti do toga da se ove primire, pa će pokolji prestati, da ih dakle ne treba izazivati. Međutim, ustaše su često poduzimali nove masakre upravo u tim selima, i tako podstakli širenje ustanka.

Krajem srpnja i početkom kolovoza pokrenuo se sav srpski dio Korduna. Osnovna slabost pobuna bila je taktika zauzimanja položaja za frontalnu borbu, tj. održavanje obrambenih položaja prema njemačkim i ustaškim uporištima. Frontovi su se raspadali čim bi neprijatelj napao jačim snagama, ili se osipali za malo duljeg zatišja. Tako je taj prvi masovni ustanak doživio poraz.(Zlatić, 2005:43)

Ovo se odnosi na Baniju i Kordun. U krajevima istočno i južno od toga (Bosanska Krajina, Istočna Lika, Sjeverna Dalmacija) lokalne snage su izdržale prve ofanzive.

Okružno operativno rukovodstvo KPH iz Karlovca 18. kolovoza daje upute za organizaciju partizanskih odreda. To trebaju biti prave vojne jedinice, koje su stalno na okupu, pod vojnom disciplinom, a ne da ljudi borave sa svojim porodicama. Moraju biti mobilne i ići u napadačke akcije. Navodi se da je do kraja 1941. osnovano 55 malih odreda, od 10 do 60 ljudi. (Zlatić, 2005:46) Već u rujnu počinju i veće koordinirane akcije više odreda. (Zlatić, 2005:49)

Mnogi od tih malih odreda "drugog vala" ustanka su se raspali, ali stvoreni su novi. U tim odredima još nije bilo jasne polarizacije na partizane i četnike. Raskol postaje eksplicitan i nepovratan tijekom prve polovice 1942.. Početne razlike u strategiji toliko se polariziraju, da lokalni četnički komandanti prihvaćaju suradnju ne samo s Talijanima i Nijemcima, nego i ustašama, štiteći svoja sela, dok u susjedstvu ovi nemilosrdno ubijaju Srbe.

U listopadu 1941, nakon uspješnih oružanih akcija ustanika i neuspjeha neprijatelja da ih likvidira, Talijani dolaze na Kordun i smjenjuju ustaše i domobrane. Predstavljaju se kao zaštitnici Srba; istovremeno manevri ustaša koji obećavaju izmirenje i red i sigurnost ako se srpski ustanici vrate kućama. To je problem za KP. Dolazi do velike političke bitke. (Zlatić, 2005:100) Pojavljuju se kolebanja, zahtjevi za mirenje s okupatorom, zahtjevi naroda da se prekinu vojne akcije tijekom zime, a također i zahtjevi za spaljivanjem hrvatskih kuća u znak osvete. [Vidi npr. memoare Ivana Šibla: Petar Krnjajić, streljan.] Neki borci stavljaju na kape četničke kokarde, pojavljuje se i pljačka, pokušan je atentat na Ćanicu Opačića. Mogući odgovor je bio teror, ali je Okružni komitet za Karlovac to otklonio. Osuđivani su pred vojnim sudovima i strijeljani samo oni kojima je dokazana izdaja ili pljačka. Omogućava se sloboda diskusije, strpljivo radi u narodu i s narodom, istovremeno ispravljaju lijevi i sektaški stavovi (Zlatić, 2005:101-102) Nasuprot tome, "lijeva skretanja" na području istočne Bosne, istočne Hercegovine i Crne Gore dovode do rasula u proljeće 1942.. Vidi i dolje. Opet o kolebanjima ("prezimiti" u miru) str. 154.

Također se staraju organi "narodne vlasti", što nije samo inicijativa komunista, nego i "grassroot".

Već od početka počinju se stvarati narodnooslobodilački odbori po selima. U početku nisu zamišljeni kao organi vlasti, ali ubrzo preuzimaju tu ulogu, koja postaje potrebna jer su stari organi vlasti posve razbijeni. Savjetovanje u Stolicama predviđa da NOO-i vrše političku, upravnu i administrativnu vlast. Narod je to primio s oduševljenjem. (Zlatić, 2005:104)

Na Kordunu je taj unutarnji sukob oko taktika i stretegije bio vrlo žestok. U nekim krajevima Korduna je prije rata jako uporište imala režimska JRZ, "Jugoslavenska radikalska zajednica". (Zlatić, 2005:27) Na Baniji je međutim partija bila prije rata snažnija. Zahvaljujući utjecaju komunista, neprijatelju nije uspjelo zakrviti srpski i hrvatski narod. (Zlatić, 2005:153) U tome je naravno veliku ulogu imao i Prvi sisački odred, koji se od rujna pridružio srpskim ustanicima.

Ovdje sam prenio samo neke moje bilješke uz Zlatića o događajima 1941. Ima još, ključna zbivanja su 1942.