|
***
Poezija
Bje u ono doba . . dodje poezija da me potrazi.
Ne znam, ne znam odakle je banula, iz zime ili iz rijeke.
Ne znam ni kako ni kada.
Ne, ne bjehu to glasovi, ne bjehu rijeci, ni tisina,
ali zvala me iz jedne ulice,
iz krosnje noci,
iznenada, medju ostalima,
medju zestokim ognjevima,
ili dok se vracah sam,
tamo je stajala bez lica
i dodirivala me. Nisam znao što da kazem, usta mi nisu znala nista odrediti, oci mi bijahu slijepe, a nešto je udaralo u mojoj dusi, groznica ili izgubljena krila, i ostadoh sam odgonetajuci, tu opeklinu, i napisah prvi nejasan redak, nejasan, bez tijela, cistu
glupost, cistu mudrost onoga koji nista ne zna, i odjednom vidjeh ocisceno i otvoreno nebo, planete, treptave plantaze,
sjenu probusenu, izbodenu strijelama, vatru i cvijece, noc koja uspavljuje, svemir. I ja najsitnije bice, pijan od goleme ozvjezdane praznine, na sliku i priliku
tajne, osjetih se kao cisti dio
bezdana, otkotrljah se sa zvijezdama,
srce mi se otisnu s vjetrom
...
P.N.
|