[Izrail]

Divlja_mala kaže:

Mozda i ne trebamo ocekivati puno od drugih,moramo jednostavno nauciti biti prijatelji sami sebi.

Baš tako.

Za svako prijateljstvo, prvenstveno je potrebno biti prijatelj sa samim sobom.
Ta i u Bibliji piše Zlatno pravilo: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.
Dakle, da bi bližnjega ispravno ljubio, nužno je potrebno da imamo ispravan odnos prema sebi.

Za prijateljstvo prema sebi, Grci su koristili pojam philautia. To je briga za vlastito biće i vlastitu dobrobit koja je osnovni preduvjet da bismo mogli biti dobri prijatelji drugima. Potrebna je i biti ustrajno vjeran prema svojim stajalištima. Nitko ne želi za prijatelja čovjeka koji se stalno prilagođava drugima. Instinktivno osjećamo kada netko glumi, kada se pretvara da je nešto što nije. Dobro je imati uzore u životu ali pretvoriti život u imitaciju drugoga nema smisla. Samo onaj tko je ustrajan i vjeran sebi i onda kada je to teško, sposoban je za prijateljstvo jer tada prijatelj zna u što se upušta.

Treba paziti na sebe a to činimo tako da prestanemo sebe osuđivati i obezvrjeđivati, tako da smo brižljivi prema sebi. To znači: sebe voljeti, paziti, štititi te dobro se ophoditi prema sebi. Usredotočimo li se samo na to kako da steknemo prijatelja, bit ćemo stalno razočarani. Ne možemo iznuditi prijateljstvo od nekoga, ali sebi možemo biti prijatelj.

Treba se odlučiti za samog sebe, za sebe upravo onakvog kakav jesi, za svoju osjetljivost, za svoje snage i svoju slabost. Potrebno je ukloniti sve iluzije koje smo si stvorili o sebi i svojem životu. Tek ćemo tada biti u stanju voljeti svoje ružnije i lošije strane i izmiriti se sa sobom. Izmiriti znači: poljubiti . Poslije te odluke postat ćemo ljubazniji prema sebi. Treba pokušati blagim pogledom promatrati sebe takvog kakav jesam i kakav sam postao. Moram se pokušati radovati sebi, biti zahvalan za to što postojim i što sam upravo takav.

Tko bjesni nad samim sobom, tko je previše krut prema sebi i svojem tijelu, ne može biti prijazan ni prema drugima. Prijatelj će uvijek osjećati da iz njega zrači nešto tvrdo i nesklono. Naš odnos djeluje i na druge, pa i onda kad to ne bismo željeli. Nesvjesno zračenje jače je od onog što svjesno želimo.



Naš odnos prema sebi još i više utječe na naše Prijateljstvo s Bogom. Ukoliko nastavimo kroz život biti neautentični, ne onakvi kakvi jesmo, ni Bog nas neće prepoznati. Uzalud sve molitve i djela u Božje ime, kad će nam On reći: ″Odlazite od mene, jer vas ne poznajem!″ Zašto će nam to reći? Zato što su tada te molitve i ta djela bila u svrhu bijega od svijeta, "opijum", zavaravanje, bijeg od sebe i svojih problema. Tu je religioznost ta koja dehumanizira čovjeka.

Zašto se bojati pristupiti milosrdnom Bogu, Prijatelju, onakav kakav jesi? Pa on te najbolje poznaje. Glumiti nekog "sveca", živjeti po nekim šablonama koje nemaju veze s našim vremenom i prostorom je besmisleno. Ta i ti "sveci" i ti veliki ljudi nisu ništa glumili niti ikojeg čovjeka slijedili već su nastojali slijediti Volju Božju u svome vremenu i prostoru, i biti autentični. "Sveci" i veliki ljudi su divni i nadahnjujući primjeri Prijateljstva s Bogom ali oni nam mogu i trebaju biti samo uzori, putokazi k našem osobnom i jedinstvenom odnosu s Bogom, jer svako je prijateljstvo jedinstveno. Ti ljudi nas uče kako biti originalni - onakvi kakvi jesmo. Božji originali.

Bog nas promatra blagim pogledom i vidi nas upravo takve kakav jesmo unatoč svim maskama kojima se pokušavamo uljepšati ili poružniti. On nam se raduje te čezne za istinskim prijateljstvom i s tobom onakvim kakav uistinu jesi, i više no što ti ikada možeš čeznuti za njim.



Tek kad prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo sa svim slabostima i manama ali i svim talentima i vrlinama, možemo imati ispravan odnos bližnjima, s prirodom i konačno s Bogom.