kad je otisao prijatelj,pero gleda na sat i shvaca da mozda bas i nemoze stic na taj bus,ali kako zivi dosta daleko gleda me i sad mu je vec neugodno..
"glupi ivan,sad je nsaoa naic
nis,moram zurit ful hitro hitro,znas da mi gore voze busevi svake prijestupne"
zivcana i napeta ko puska,pustam da ode,dok se u zadnjem trenutku nisam povukla za jezik..
"pero!!!"
viknem za njim
"sta,niti zagrljaj necu dobiti?"
sa smjeskom na licu vraca se,i poklanja mi najsavrseniji zagrljaj na svijetu,pun topline i afekcije,i danas ga mogu tocno osjetit kakav je bio...
sada mogu mirna zaspati........