Pogledaj jedan post
Old 24.07.2012., 08:06   #11
Osobno sam znala samo dva čovjeka koji su svjesno i namjerno išli branit' “svoju Hrvatsku!“ Jedan je poginuo na Maslenici, navodno bio vrlo dobar vojnik, drugi je živ. Vjerojatno je bio još koji, ali nisam čula. Nije velik broj sigurno. To su bile teške odluke ako ti je cijela obitelj ostala dole, izložena.

Iz cijele RS protjerano je, radi želje za ozbiljnom raspravom dopustimo i kategoriju „samovoljno otišlo“ 92% katolika, to bi značilo uglavnom toliko i Hrvata.
Od mojih 58 samo s očeve strane nitko se nije vratio. Svi do jednoga, svih 58 otišli su radi prijetnje, progona ili straha.

Jedan je moj stric vidio mrtve u Staroj Rijeci i Ravskoj, vidio što se može dogoditi i njegovim kćerima, bilo je masovnih silovanja u Ljubiji, ne znam, možda netko više zna, i učinio sve da u roku od dva dana ode. Prosto pukao i rekao da to ne će čekati. Volim ga i bliska sam s njim, isto je zdravstvene struke kao i ja, i zna da svašta mogu i vidjeti i podnijeti, no nikad mi o tome nije želio pričati. Ni svojim kćerima. Uvijek kaže: Ne želiš znati!

U početku su tromblone u kuću uglavnom dobivali bogatiji. Nisu morali biti neki „veliki“ Hrvati, dosta je bilo imati dobru kuću na lijepoj lokaciji. Kasnije se to širilo, svatko je mogao očekivati. Meni su u obitelji na takav način digli četiri kuće, jednoj rodici u strogom centru. Kad bi neki Srbin puk'o na tvoju kuću, piši propalo. Na jednoj sam pročitala natpis: „Srbin se uselio. Ne diraj!“


Prijetnje su nešto vrlo neugodno. Telefonski pozivi po cijelu noć su možda i najčešći vid pritiska. Uvijek je isto: Ujo, ujkane, ustašo, marš u Hrvatsku! Što ne ideš već jednom, jebem ti mater ustašku! Oštre se noževi! Gdje vam je kćer? Bit će zaklana. I tako dalje i tako dalje, svakodnevno, ne da nemaš kome prijaviti nego još izazoveš da ti i policija isto ponavlja. Pravno, grad je bio u totalnom bezvlašću.

Vjerske objekte drugih su posebno pikirali. Dizali su ih redom, gdje god se moglo. Nakon Bljeska razoren je samostan svetog Ante na Petrićevcu, stara jezgra banjalučkih katolika. Napalm bombom, beton je izgorio. To je nešto kao da su recimo Hrvati, digli cijeli Cvjetni trg ili manastir Lepavinu. To bi bio ekvivalent. Ubijen je svećenik Filip Lukenda zajedno s časnom sestrom Cecilijom Grgić. Živi su spaljeni. To je bilo najmonstruoznije ubojstvo cijelog rata. A kako je bila riječ o vrlo umjerenom i finom čovjeku, otvorenom i korektnom, tim gore. (A ja, zbilja ne volim popove!)

Ferhadija, glasovita i najljepša banjalučka džamija „dignuta“ je početkom svibnja 1993. Kilometrima okolo su popucala stakla. Tad je raznesena i Arnaudija, još jedna stara povijesna džamija. To su bili važni objekti, poznati, mjesta sjećanja i identiteta. Od devet katoličkih crkava srušeno je šest, od 16 džamija svih 16. Dan danas mi nije jasna svijest ljudi koji su vjerovali da to rade „Arapi“.

Dosad je jedino ozbiljno znanstveno istraživanje provela dr. Armina Galijaš, čiju knjigu toplo preporučam. Eine bosnische Stadt im Zeichen de Krieges Ethnopolitik und Alltag in Banja Luka (1990-1995, München 2011.) Generalno, može se iz njezine knjige zaključiti kako je to bio školski primjer namjernog, promišljenog, etničkog čišćenja Drugih.
(Koji da parafraziramo velikog krajiškog pjesnika…
…ni mrava nisu zgazili“.
__________________
"Željeti je da se preko Une i Save stvori država koja bi svojim životom živjela." F. Rački
Ostoja Grubica is offline  
Odgovori s citatom