|
NMT,,
lijepo si rekao, posebno ono o iskerenosti.
Kako da ja budem iskrena i kažem svoje mišljenje ili barem zapažanja svom doživotnom prijatelju, kada on smatra za sebe da je pobro svu pamet svijeta, svu kulturu ovog svijeta, sva iskustva ovog svijeta....ništa ne možeš.
S druge strane, on je sam...kako da ga otpilim kad sam mu ja top prioritet u životu?
Znaš, meni je logično i posve normalno da godine prate znanje, iskustvo i mudrost, pa kada ostariš....kao enciklopedija si. Imaš silno bigatstvo prenašanja svega toga na svoje potomke ili nečije druge potomke.
Kako to sve dobiti od ovog mog prijatelja?
Nije li smisao prihvaćati drugoga onakav kakav jest? Naravno da jest!
Moj prijatelj očekuje da se svi ravnaju po njegovim mjerilima, inače ih se odriče i službeno. Što na to reći?
Ne umišljam si da sam ja nešto posebno, ali mi je žao da se pati i ja ga neću iznevhjeriti, a besksrano sam strpljiva i tolerantna. Upravo za njegovo dobro. Jer, kad ga boli, meni se žali, kad ima probleme, ja ih slušam ...i tako u beskraj.
Tko sam ja da ga odbijem, otkud mi to pravo?
Svatko ima nekoga, on ima mene. Vjeruj mi, vrlo sam diplomatična, skoro pa ću diplomirati to zvanje, samo da ga ne povrijedim još više, jer ionako je ruina od čovjeka.
Neke materijalne ili duhovne koristi od njega baš i nemam, ali ostajem prijatelj.
|