[plavi-safir]

Shvatit ce koliko je vremena ostalo..tako malo,tako malo..odjednom primjecuje kako su mi ruke bjele..i ne vidi ni rane ni oziljke..opdjednom su vazni koluti ispod mojih očiju,,
I vazno je da brojimo mjesece...
grli me kao jastuk..poljeva me suzama,kao da ce od njih rasti zdravlje..
A oboje znamo da nece..
Gleda me očima krivca i nekoga tko zna da je grjesio suvise,nekoga tko treba moj oprost prije nego odem..
Legnemo u tami,.,On me pokusava privuci,a ja to ne zelim..niti on niti ja nemozemo zaspati..
Zelim kriknuti i reci mu-"sta ce mi sad ljubav..gdje je bila kad sam je trebala??"
Ali ugusim u sebi svoga ratnika i posaljem ga da opet spava,kada je vec spavao citavo nase desetljece..
samo ja ne spavam..Ne spava ni on..Dira moja ramena krhka lomljiva..
Pitam se u tim trenucima koliko ce puta mramornu ploču dodirnuti,,,kad dodirne novu hladnu mene pod zemljom..
Koliko ce puta se sjetiti ruku koje je skidao sa svoga vrata..poljubaca vrelih na koje je odgovarao tako mlako...

Napisat ce mi na kraju pismo..kako je bio previse ponosan da izrekne koliko mu znacim ..
Kako je djelima htio reci vise ali nisu imala odraz..
Kako sam vjerojatno znal da me voli i postuje iako nikada to nije rekao..
Kako je dobro znao da sam divna zena koja prasta i voli,kako sam najbolja majka koju nase djete treba..
A sto vrjede hvalospjevi meni sad na postelji??
Nije me upoznao kroz sve te godine niti je znao naci put do moga srca..

I ne osjecam bol,.,osjecam kako vrjeme curi..
Pustam mu najtuznije pjesme od Plavog Orkestra..necu da ga bolim ja niti moje rjeci,,neka ga bole pjesme..koje ce ga sjetiti na mene kada me ne bude..
Pustam mu moju vječnu pjesmu od Balaševića "bezdan".,,ne vidim suze ali ih osjecam...osjecam nesto sto stoji izmedju nas,.,vise to nisu daljine,plahte nade koje prostiremo navece a koje sklanjamo ujutro mjenjauci ih za razočarenja..
Pita me ujuto zelim li kavu..,skuha ju bas onako kako volim.,jacu sa vise secera i malo mlijeka..
Umotana, snjezna su jutra i ne ustajem..samo gledam iz kreveta njegove teske korake i sjenu na licu,,ta je sjena otkako sam oboljela...
Vise nema osmjeha u njegovim očima..
Vise se ni sa prijateljima ne smija i nema duhovite ispade niti njegove karakteristicne ironije i skeča..
Kazem negdje nekoj novoj zeni u mislima "daj boze da bude sličnija njemu kada to nisam znala biti ja.."
On ne sluti da me ne izjedaju kratkost zivota ni bolovi,koliko nase uspomene koje su tako malo bile bliske,ljubavne i lijepe...
On nezna o Boze koliko ga ja i na kraju volim ..
Da ga volim dovoljno za dvoje,za sebe i za mene...
Da bih htjela da samo jedan dan, meni za zadnju zelju, bude od srca nasmijan,kao djecarac zaljubljen..
Da se nasom kućom ori smjeh i pjesma da plesemo da se smijemo i lovimo kao djeca..i da samo taj dan, samo jedan dan budemo kao glumci iz romanticnih filmova..
Jucer samo gledali film "jesen u new yorku"--znao je da cu plakati,kao sto uvjek plačem na tuzni the end..
kako li je slična nasa sudnbina..on je postao richard iz filma..
stavio je komediju nakon te drame da se nasmijem iako zna da sam mislima negdje drugdje..

Navecer opet ona gluha tisina koja ne para srca samo, nego i zrak koji disemo..
Miris naranci sa stola..tisina..on i ja ..nasi pogledi..
On samo zna da je kasno..tako kasno,tako kasno za nas..
A ja samo znam da umirem nespokojne duse i sa pitanjem-je li me ikada volio...