Quote:
zuni9 kaže:
Nisu tolomaši bili njegova "privatna garda". Tu ulogu su kasnije imali bersaljeri. Svi privrženici Bajamontija koji su ponajviše bili etnički Hrvati i koji nisu znali gotovo riječi talijanskog, nazivaju se tolomašima. Oni su se u njegovo ime obračunavali s "puntarima", odnosno pripadnicima Narodne stranke i njihovim simpatizerima.
Bilo je štogod mrtvih, ali mnogo više pretučenih, a u sukobima su mnogo stradavali i gradski objekti.
Žandarmerija je podržavala Bajamontija i nije se mnogo pretrgnula kako bi očuvala mir u gradu, što se na kraju Bajamontiju obilo o glavu.
Značajne poduzetničke korake napravio je i Vid Morpurgo koji je, osim što je bio knjižničar, bio i značajan poduzetnik (imao je tvornicu pića i dr.).
|
Pa nebi se baš složio sa zunijevim postom o Bajamontiju. Bajamonti je bio vrlo važan gradonačelnik u splitskoj prošlosti, toliko bitan da ga se i dan danas spominje, iako je umro 1891. Kao prvo on je dolazio na vlast izborima, a pošto su Hrvati bili većina stanovništa , znači da ih je veliki broj glasao za njega.Nemojte zaboraviti vrijeme u kojem je Bajamoti djelovao, to je bilo u vremenu kada je Split praktički bio potpuno zaostao i na marginama tadašnje Austro-Ugarske monarhije. Dolaskom na vlast postavio je sebi za cilj iz temelja promjeniti takvu situaciju, pri čemu nije štedio i vlastiti novac, a bio je u to vrijeme jedan od najbogatijih Splićana. Npr. uložio je vlastitih 350 tisuća forinti u izgradnju vodovoda od ušća Jadra do Splita, što je tada bio grandiozni pothvat, vlastitim novcem je podigao kazalište na mjestu gdje sada kino Marjan, koje je moglo primiti 1300 gledatelja, itd. To kazalište je izgorjelo u požaru 1885. Novac koji je uložio u Split nikada nije niti tražio da mu se vrati, toliko je on volio svoj grad. Bio je vrlo popularan i među Hrvatima i držao je do dobrog odnosa sa splitskim težacima , kojima je redovno bio kum kod rođenja djeteta i sl. Što se tiče sukoba tolomaša i narodnjaka, treba reći da nikada nije dolazilo do sukoba sa smrtnim posljedicama, već kada bi se to dogodilo onda je bi to redovno ostalo na razini tuče. I na kraju zamislite Split bez Prokurativa, kuće Dešković ( ex. Bajamonti ), bez crkve Sv. Frane itd.. I na kraju nemojte zaboravit da je na umro kao siromah, njegova supruga je morala prodavati namještaj iz stana kako bi ga mogla sahraniti. Kakva suprotnost u odnosu kada znamo kako je politika vrlo unosan biznis. I njegovi politčki protivnici, narodnjaci nikada nisu osporavali njegove zasluge za razvoj Splita. Sramota je da ga se marginalizira samo zato što je sa stanovišta današnje politike, ai one prije 90-tih nepoćudan.