|
Da je dečko imao podršku u školi takvu kakvu su imala djeca iz gornjih primjera onda bi situacija sigurno bila bolja. On bi i dalje imao svoj osnovni problem ali bi bar imao veće samopoštovanje i manju frustraciju.
Sve ove godine je pod stručnim nadzorom dječjih psihijatara, mama je u kontaktu s školskim pedagozima i psiholozima...
Zanima me s kakvim problemima su bila ta djeca o kojoj pričate i kojima se pomagalo jer znam za još dva slučaja slična ovom o kojem pišem u mojoj bliskoj okolini gdje se u školi ne nailazi na razumijevanje i suradnju. Kad je dijete fizički invalid ili očito mentalno zaostalo mislim da se nastavnici drugačije postavljaju nego kada je dijete naizgled normalno ali ipak s nekim problemom.
U školi moga sina dijete sa očitim psihičkim problemima bilo je također tretirano kao problem i razrednica je bila sretna što je otišao ne zanimajući je gdje je otišao ni kako je. Nikad nije poveden razgovor o tom dečku na satu razredne zajednice (s nikim se nije družio)...
Konkretno ovome dečku uz pomanjkanje koncentracije i disleksiju (ne znam jesam li još što zaboravila) nedostaju socijalne vještine i nezreliji je od svojih vršnjaka. On ne može npr. prepoznati neverbalne znakove kojima komuniciramo i što je većini urođeno, dok sama nisam to vidjela nisam znala da to postoji a i da sam znala mislila bih da je to zanemariv problem.
Ne radi dobre procjene, npr. pita dopuštenje za stvari i situacije za koje ne treba dopuštenje, ne zna odabrati pravi moment i još puno takvih sitnica... jasno da kao takav postaje zgodna meta razrednih fakina
Adhd je veoma kompleksan problem i različito se manifestira, od blažih smetnji pa sve do raznih kombinacija simptoma, mislim da postoje posebne teme na forumu o tome, stvarno je razgovor ovdje otišao u drugom smjeru...
|