[pavaogc]

Roby-Boby kaže:

Ja nisam rekao: Hitler se pokajao i spasio,ja sam rekao: da se pokajao i priznao Isusa svojim Gospodinom,bio bi spašen.To je,jasno,velika razlika.

Reći ću samo jedno:nije bitno tko je koliko griješio.Svi smo sagriješili i izgubili kontakt s Bogom,i taman da sagriješimo samo jednom,mi smo osuđeni na pakao.Neki kažu:ja nisam krao,nisam ubio,nisam opsovao Boga,ja uopće nisam neki griješnik.Dosta je da si kemijsku ukrao.Dosta je da si jednom slagao.

Čovjek je sagriješio,svaki ,bez iznimke,i time izgubio zajedništvo s Bogom.
U svojoj velikoj ljubavi,Bog je dao Isusa i na njega svalio sve naše grijehe,i velike i male.Isus je umro da mi ne bi morali imati vječnu smrt.On je bio mučen da mi ne bi morali biti vječno mučeni."Na njega pade kazna",da mi ne bi morali snositi kaznu za grijehe.

Dakle,bez obzira na broj grijeha,svi ljudi su pred Bogom u podjednakoj situaciji.Onaj tko ne ispovijedi da je Isus Gospodin i u srcu ne vjeruje da ga je Bog uskrisio od mrtvih,ne može primiti spasenje,bez obzira što možda nije učinio neki extra veliki grijeh.

Ako se neki zlotvor/zločinac doista pokaje pred Bogom,povjeruje Evanđelju,onda on sigurno ne bi razmišljao:"Idem sad ja griješiti,a poslije ću se pokajati i bit će mi oprošteno."

Međutim,ako je on ubijao,i onda jednom čuo Evanđelje,i obratio se,kako mu ne bi bilo oprošteno?!

"Radosna vijest" bi po tome bila da bez obzira na počinjeni grijeh neće netko odgovarati nego je razapet sin, ovaj-onaj? Dok je kod židova kazna za kojekakve prekršaje bila smrtna, ovdje nastupa učiteljstvo, pa sad počinje za boga vrijediti neki dodatan sadržaj... ukoliko je ljubav prema drugome kao prema sebi tada je čovjek taj koji samome sebi prvo oprašta, a ako samome sebi može oprostiti onda može i drugome. Razlika u činjenju grijeha je u kvantiteti, pa se nekome oprašta više, ali nije stvar u tome da neki "zlotvor" razmišlja - nego da uopće ne razmišlja s jedne strane - ili samo o tome razmišlja s druge strane; odnosno ne može oprostiti sam sebi; ili promijeniti metode postupanje. Ili potiskuje mišljenje o sebi u čemu ovisno o emocijama i u kakvoj situacija kako proračunava korist za sebe. Glupost je jedna od najjačih duhovnih snaga, a Isus je za prepoznavanje vlastitih učenika bukvalno navodio činenje čuda - dok kod onih koji nisu vjerovali u njega nije mogao raditi čuda. Isto se događa i kod vjere u druga čudotvorne stvari, bića ili pojave - odnosno postajanje uvjerenja već omogućuje promjene. Dok vjera u bukvalnog Krista kao mesiju označava isključivost jedne sredine, mišljenje o Bogu kao ovakvom ili onakvom, kakvom pređenom putu ili ma čemu - tu je čovjek u nekoj mjeri (su)kreator svega - ali dok mu jedna uvjerenja koriste druga doslovno štete - ili ne čine ništa... a ako i čine; onaj tko ne sluša, odnosno ne radi na sebi, teško da će primijetiti i razlike; pa učiti i od kazni i nagrada - tj. posljedica koje sam može osjetiti - da ih pamti. S obzirom da malo obraća pažnju na vlastito tijelo - pa sve do oblaka; to mu je teže... Stvarati sljedbenike da bi im se pomoglo kada ih prvo uništava sadržaj istog učenja koji bi im trebao pomoći je također možebitni aspekt hvaljenja isključivo jednog aspekta vjere. Kao kad nosiš kilograme tereta pa kasnije trčiš s lakoćom kada ga se baci. Osjećaj nije loš, pa možda netko zbog njega opet poželi nositi teret koji kilometar; ali za istinu o stvarima potreban je širi uvid; pogotovo ako je i sam predmet vjere bio - žrtvom. Pa makar i dragovoljnom u potrazi za slavom i naklonošću vječnosti. Je li htijenje za slavom put do spasa ili predmet pokušaja trgovine s Bogom posredstvom čega su čitava stada direktne ili indirektne žrtve? Jer tko se toliko pretvori u borbu samu ostaje pitanje postoji li još bilo što što bi sam imao braniti njome? Niz takvih je proglašen svecima, da bi se kakva zajednica s kojom se tko identificirao nazivala slavnom, ili svetom... Međutim bi li sudbinu žrtve poželio čovjeku do kojega ti je stalo... Pred odluku o žrtvovanju Isus se opisuje kao psihološki mučen od samoga sebe; pa jest pitanje je li to eventualno preisptivanje plod neladoge pred smrću, fizičkim mučenjem, ili nedostatkom potpunog uvjerenja u ispravnost odluke, da se učini ono što je bilo janje, kozle i slične beštije u asirskim i inim novogodišnjim obredima kada su se ista klala, bacala s kakvih litica kao simbol grijeha dotičnog društva, a njihovom krvlju mazala unutrašnjost crkvenih zidova; temeljem astroloških i ostalih sličnih simbolika i priča o rođenju i uskrsnuću bogova koji se bore sa zlom za dobro... Upoznavanje moći duše znače i veću mogućnost da se pogriješi - pogotovo kada čitava zajednica pomaže vjerujući u mesijanstvo. Sve skupa čitajući o čudotvorcima - sredstvu raspoznavanja njegovih učenika po Isusu (pored međusobne ljubavi jednih prema drugima) primjećujem da oni vrlo različito tumače okolnosti svoga posla, a ima ih iz više religija ili njihovih kombinacija - tako da je isljučivost najbolji put da se ne primjeti eventualna štetnost - i razlike u kvaliteti čijih usluga i podloga za njih... pa kada je i riječ o "vjeri", pokajanjima i ostalim. Sve što je potrebno je vjera da je istina dobra, a kod onih koje istina ne zanima - tu se ni ne može raspravljati. Ako je Isus za to opravdanje, tada je na još jedan način u službi koga, čega, zaključiti će svatko za se sam... Isus je jedna od osoba koje su pokazali mogućnosti čudotvorstva temeljena na "duhu", odnosno mišljenju/vjeri... a što je sam o sebi mislio pri tome - ljudski je pogriješiti, a nije strano ni čovjeku željeti slavu, kao što nije strano željeti pomoći, pa i lagati svoje učenike iz primjera koji sam već postavio... Dok je mitologizacija i nadodavanje nestvarnih elemenata također nešto što se tradicionalno događa sa svim utemeljiteljima religija, pored onih koji su proglašavani njihovim svecima. Najlakše je pri tome - "vjerovati" ono što neka gomila predlaže, odnosno autoritet neke crkve, a kod ove u našim krajevima je specifično da će se s više volje ispričavati za inkviziciju i mučenja nego priznati da labilna proročanstva o Rimu i nenavladivosti kroz vrijeme ne stoje kao kršćanstvo ljubavi koje se gura na istome mjestu. Valjda je to posljedica snažne želje za slavom, i potrebe da se i sebe opravda pripadnošću, i mišljenjima "otaca"; odnosno autoritetima i tradicijama. I to je ljudski; uče se djeca od malih nogu šibom na poslušnost. Mene zanima odakle zabrana yoge i sličnog, pa čak i razgovora s drugim višim autoritetima nekih drugih pogleda u vidu nepreporuke knjiga i ostalog... Odakle nedostatak prikaza komparativnih religija u katoličkim knjižnicama?

Zanimljiv je i ovaj tvoj osvrt s dosta da si olovku ukrao, kada se pravi razlika između grijeha i smrtnih grijeha? Je li ovo što si naveo katolicizam ili nešto drugo?