Quote:
zale kaže:
Kao sto sam rekao, go2slep je izvukao podatke iz supka.
|
pogledaj životopise grčkih filozofa, ako znaš kojeg, a nema boljeg pokazatelja uspješnosti medicine, od dužine života stanovnika
...Najsnažniji dojam iza Epidaura izaziva možda Asklepejon, ali on potječe iz helenskih vremena. Uz kružni hram i kupališno kazalište u njemu se sačuvala i klimatizirana kolonada (s dvostrukim stražnjim zidom, zbog grijanja toplim zrakom) koja bi bez većih popravaka mogla ponovo poslužiti šetnjama pacijenata. Neka lječilišna i kupališna mjesta, na primjer u klinici radioaktivnih izvora na otoku Ishiji kod Napulja, ili na Rodosu, i danas su isto tako obljubljena kao i u vrijeme kad su u njima liječili Asklepijevi službenici.
Bolničke zgrade, koje izvori spominju u svim velikim gradovima, nažalost su nestale. Znamo samo toliko da su se nalazile u tihim, perifernim četvrtima gdje je mir pomagao liječenju i gdje su ih okruživali parkovi. Neke od tih bolnica pripadale su privatnim liječnicima. Većinom su bile javne, napose u demokratskim državama.
Sad bismo morali odgovoriti na pitanja koja se s tim u vezi nameću čovjeku našeg vremena. Svi ti lječilišni uređaji bili su, dakako, pristupačni svim slobodnim Grcima. U privatnima se plaćalo, a u javne se u načelu ulazilo besplatno. Tražilo se, međutim, da pacijent pridonese lječilištu prema svojim imovinskim prilikama. Visinu doprinosa pacijent bi odredio sam, i to obično obećanjem bogu Asklepiju prije liječenja, a platiti je mogao tek onda kad bi se, prema vlastitu mišljenju, osjećao izliječenim. Sačuvali su se zapisi o širokogrudnim darovima bogatih pacijenata, koji su praktički podmirivali troškove tih ustanova, i zapisi o darovima siromaha, koji su poklanjali jednog pijetla ili jedan obol. Javne bolnice izdržavali su gradovi od posebnog poreza zvanog idtreion (iatros, liječnik). One su same plaćale svoje liječnike i pomoćno osoblje. Plaće javnih liječnika bile su vrlo dobre, određivale su se napose prema njihovoj reputaciji, a pacijenti za liječenje nisu plaćali. Honorari privatnih liječnika bili su razmjerno visoki. Mnogi od njih bili su najbogatiji građani. Kao Asklepijevi službenici, liječnici su bili oslobođeni poreza i uživali su sveopće poštovanje i ugled.
Razina liječničke znanosti i njege, dakako, u cijeloj Grčkoj nije bila ista. U teorijskom studiju vodile su maloazijske i južnoitalske škole, a u praktičnoj brizi o bolesnicima prednjačila je Atena, koja nije žalila novca da bi dobila najbolje liječnike (izabirala ih je i određivala im plaću narodna skupština). Pokazatelji na koje smo danas navikli, npr. broj liječnika ili bolesničkih kreveta na 1 000 stanovnika, iz starovjekovne Grčke nisu nam poznati. Ipak, možemo izvesti jednu sintezu koja nas iznenađuje, čak i više nego grčka organizacija zdravstvene službe, koju su inače uvele najnaprednije države tek u našem stoljeću. Istina, to nije ovisilo samo o zdravstvenoj službi i liječničkoj znanosti —
ali prosječni vijek otprilike tisuće grčkih građana iz raznih gradova i društvenih grupa, o kojima iz 5. i 4. st. prije n. e. imamo pouzdane biografske podatke, bio je (ne računajući pale u ratu) oko sedamdeset godina. Takav pokazatelj prosječnog vijeka na diku je i ponos bilo koje demografske statistike u naše doba.
Muzajon
Izuzetna pažnja posvećivala se u Muzajonu medicini. U njemu se razvila nova aleksandrijska liječnička škola, koja je postala jedna od najznačajnijih u cijelom grčkom svijetu. Bolešljivi Ptolemej II Filadelf pomagao ju je, na primjer, na sve moguće načine. Odobrio je čak i seciranje mrtvih tijela (zločinaca). Prvi veliki predstavnik škole bio je Herofil iz Halkedona (oko 335—265. god. prije n. e.), učenik Praksagore s Kosa i osnivač anatomije čovjeka. Proslavio se istraživanjem mozga, oka, jetre i crijeva. Prvi je otkrio živčani sustav i objasnio njegovu funkciju, a shvatio je i značenje pulsa u dijagnostici. Napisao je opsežnu raspravu O anatomiji, specijalnu studiju O oku i (što nije smatrao nedostojnim jednog znanstvenika) Priručnik za babice. Osim toga, autor je i Povijesti životinja. Krugu aleksandrijskih liječnika pripada i Herofilov suvremenik Erazistrat s Keosa, koji je pretežno radio u Antiohiji, gdje je bio osobni liječnik Seleukida. On je razlikovao motoričke od senzornih živaca, s neobičnom je preciznošću opisao anatomiju i funkciju srca, velike je uspjehe postigao u istraživanju krvotoka i prvi je pravilno procijenio značenje moždanih vijuga za inteligenciju čovjeka. Od kasnijih pripadnika aleksandrijske škole istakao se napose Bakhij iz Tanagre, koji je napisao komentar o Hipokratovu djelu, i farmakolog Demetrije iz Apameje.
Iako je Aleksandrija u helenističkoj znanosti prednjačila, to ne znači da je držala monopol. Istaknuti liječnici su istodobno radili i u Knidu i na Kosu, u Pergamu i u Smirni