|
Prvenstveno mi je vrlo tesko objasniti svoj problem, ali probat cu..i nisam nikad isla na nikakvu psihoterapiju. Jer me sram uopce rec da ju trebam a i strah me da ce me ljudi drugacije gledati. Mama u startu odbija strucnu pomoc za mene jer valjda ne zeli takve probleme u obitelji, kao ima i svojih previse...
Ugl...imam neke simptome anksioznosti, to sam ovdje shvatila..citajuci tude probleme. Prije god dana sam jako dugo bila u depresiji, jako teskoj depresiji koja je ostavila velikog traga na meni, i dalje sam cesto tuzna. Negativno nastrojena. Nemam volje ni energije za nista. Nemam bas s nekim pricati o tome i neznam se izrazavati kad dode do tog kako se osjecam, pa niti ne mogu objasniti kako mi je. Ali osjecam neku bol u prsima, neku duboku tugu..puno puta se iz cistog mira rasplacem jer ju ne mogu zadrzat vise unutra...i isto tako imam osjecaj da sam sama, svi su me ostavili..za ljubav necu ni govoriti....od tud je sve i pocelo...
Da se razumijemo, ja nisam u depresiji jer sam bila i znam kako to izgleda i kako sam se osjecala. Ovo je nesto drugo..nesto malo teze i dublje. Nekada imam osjecaj da cu poludit i necu nikad vise biti normalna, sama od sebe postanem nervozna, zivcana...tuzna...najgora mi je frustracija od sveg tog, jer je to sve tako. I ne mogu to promjeniti, nesto me koci iznutra da budem optimisticnija i gledam vedrije na stvari tj iz druge perspektive.
Par dana sam ok. Cak nekad i sretna i osjecam se ugodno u svojoj kozi, i onda dode par dana gdje prozivljavam pravi unutarnji pakao. Od nocnih mora, nesanice, stezanja u prsima. Ljutnje, bijesa....prava blokada koje se ne mogu rijesiti.
Na koji nacin da mi bude bolje? Rekla sam da imam tu blokadu koja mi neda da mi bude bolje, jednostavno ne mogu.
|