Quote:
Alienica kaže:
Pa dobro, ako niste imali takvo iskustvo i nikad se niste on zaljubili da ste izgubili pamet, što se kaže, naravno da će vam biti nejasno.
Kako si ja to zamišljam je da je lakše preboljeti ako su postojale iskrene emocije s obje strane, ali ako nisu, onda dođe do toga da se ta zaljubljena osoba sve više i više trudi i sve više počne vjerovati kako je nevrijedna jer joj je ova koja bi joj trebala biti najbliža totalno hladna i ne osjeća nikakvu ljubav. I tu paradoksalno dođe do toga da se još više naveže na nju, mozak postane sve više opsjednut zašto me ona ne voli i kemija u tijelu se promijeni, tako da osoba počinje doživljavati fizičke senzacije povezane s informacijama o toj drugoj osobi.. i naravno da se toga teže otresti jer se tijelo i mozak trebaju drukčije izgraditi, a to može uzeti dosta vremena.
Bar ja tako nekako mislim, to je neka psihologija i biologija.
Ali baš smo izabrali na kojoj temi ćemo o tome pisati, mislim da će ovo definitivno prestrašiti autora teme, a nepotrebno.
Ali to je zanimljiv mehanizam, baš bih voljela znati više o tome zašto dolazi do toga.
|
to se meni dogodilo jednom. i ne, nisu mi trebale 3 godine. iako odnos nije trajao nešto predugo, godinu i pol. ali dovoljno dugo da me psihički sjebe na nekoliko mjeseci.
samo i isključivo rad na sebi pomaže, vratit izgubljeno samopouzdanje i sve što ide s tim.
kad se osoba previše izgubi u nekom odnosu, treba se opet pronaći.
no onda taj odnos više nema veze s ljubavi, nego sa ovisnošću i manjkom samopouzdanja.
u biti mislim da je bol kao bol neizbježna i tu se nema što reć. ali što se tiče same patnje za nekim, na svakom je hoće li patiti 2 dana ili 2 godine. patnja je stvar osobnog izbora. a ako je nekome izbor patiti 3 godine onda jebiga...nešto mi tu ne štima.
ali da, neka druga tema.