[cestar]

Nea-- kaže:

"Generalni sekretar na vrhu" nije ni izdaleka bio "bog" - ne samo da nije bio kršćanski nevidljivi bog (opet spominjem kršćanstvo jer je ono jedina duhovnost što ga Balkan zvanično poznaje/priznaje) nego nije bio čak ni nešto poput onih staroperzijskih i antičkih vladara, kao npr Dioklecijan kojemu su se morali doslovno klanjati kao Jupiterovu sinu, itd...
Dakle, izjednačavanje generalnog sekretara ili doživotnog predsjednika s kršćanskim bogom nije baš najtočnije: sličnosti je svakako bilo u smislu hijerarhijske postavljenosti iznad svih ostalih ali to je sve.

Nije nimalo teško zamisliti napredak tehnologije koji bi osigurao nevidljivost sa svakog praktičnog gledišta Gensek-a, Oca Nacije, Najvećeg Sina, Zvijezde Danice... slab sam sa epitetima, mnogi su bili izvanredno kreativni u vlastitom obogotvorenju.
Ne mislim naravno samo na one koji su izvodili svoj legitimitet iz "ideja Marxa, Engelsa, Lenjina..." već na sve "gospodare života i smrti, duha i tijela" svojih podanika.

Da li je ovaj bio manje ambiciozan od Dioklecijana ?


Zlatna statua Saparmurata Nijazova na vrhu Spomenika neutralnosti u Ašhabadu... glavnom gradu Turkmenije.



Uz to, raspolagao je sa modernijom tehnologijom... i izdašnim resursima nafte i plina.

Nalazim uostalom da je daleko zdravije smatrati "bogom" neko stvarno živo biće sa određenim zaslugama - ako već nekakvog boga kao vanjskog bića mora biti (jer je kritična masa još na stupnju dječice u potrebi za vanjskim Autoritetom) - nego slijepo vjerovati u nevidljivog i neuhvatljivog i neshvatljivog šefa s one strane Stvarnosti koji dirigira svime iz sjene itd itd.
Kad je stvarni čovjek=bog (i batina) to je bolje nego kad je bog netko nevidljiv čiji posrednici su ljudi koji mogu u ime svoga šefa manipulirati masama unedogled - pogotovo ako je taj šef jedino "onostrano" i smisleno što poznaju i priznaju (jer tradicija, preci, bla bla bla)

Pa i taj "čovjek=bog" ima svoje posrednike, koji u ime svoga šefa manipuliraju (a i u svoje, kad i kako stignu).

A što se "zdravlja" tiče... ne znam, to je "zdravlje i snaga" mramora i čelika, sportaša, "Čovjeka novog tipa" Lunačarskog, sletova u počast diktatorima... mladog Hitlerjugendovca koji pjeva "Tomorrow Belongs to Me" u filmu "Cabaret".

Za kraj, "Legenda o Velikom Inkvizitoru" iz romana "Braća Karamazovi" F.M.Dostojevskog...

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: VELIKI INKVIZITOR

...........
Ja tvrdim da je tako i bilo. I eto, On je poželio da se bar načas pojavi u puku, izmučenom, napaćenom puku koji zaudara od grijeha, ali u puku koji Ga voli kao nevina djeca. Radnja se kod mene zbiva u Španjolskoj, u Sevilji, u najstrašnije doba inkvizicije, kad su u toj zemlji svakog dana gorjele lomače u slavu Božju i

Na veličanstvenim autodafeima

Spaljivali zle heretike.

...........................
O, dakako da ovo nije bio onaj silazak kad će se On, kako je obećao, pojaviti na sudnji dan u svoj svojoj slavi nebeskoj, a koji će biti iznenadan, »sličan munji što sijeva na istoku i rasvijetli sve do zapada«. Ne, on je tek poželio bar načas pohoditi djecu svoju, i to upravo tamo gdje heretici gore na lomačama. U svom neizmjernom milosrđu, prolazi još jednom kroz puk u onom istom ljudskom liku u kojem je hodao trideset i tri godine među ljudima prije petnaest stoljeća. Silazi na »vrele široke ulice« južnoga grada, u kojem je baš jučer, »na veličajnom autodafeu«, u nazočnosti kralja, dvorana, vitezova, kardinala i prekrasnih dvorskih dama, pred svim mnogobrojnim stanovnicima Sevilje, kardinal veliki inkvizitor odjednom spalio gotovo stotinu heretika ad majorem gloriam Dei. Pojavio se tiho, neopazice, ali gle čuda – svi su Ga prepoznali.

................
U svjetini pomutnja, vika, jauci, i gle, baš u taj čas naiđe iznenada preko trga ispred katedrale sâm kardinal veliki inkvizitor. To je gotovo devedesetogodišnji starac, visok i prav, ispijena lica, upalih očiju, iz kojih ipak još zrači blijesak poput žeravice. Oh, nije on u svojoj veličanstvenoj kardinalskoj haljini u kojoj se šepirio jučer pred pukom kad su spaljivali neprijatelje rimske vjere – ne, u ovom je trenutku samo u svojoj staroj, gruboj, redovničkoj mantiji.

...............
– Jesi li to Ti? Ti? – Ali ne dobivši odgovora, brzo nadodaje: – Ne odgovaraj, šuti! A i što bi mi mogao reći? Ja dobro znam što bi mi rekao. Uostalom, nemaš ni pravo dodavati ništa onome što si već prije rekao. Zašto si nam došao smetati? Jer došao si nam smetati, to Ti i sâm znaš. A znaš li što će biti sutra? Ja ne znam tko si ti niti želim znati: jesi li to stvarno Ti, ili tek lik njegov, ali sutra ću te osuditi i spaliti na lomači kao najgoreg heretika, a onaj isti puk koji Ti je danas ljubio noge sutra će na moj mig pojuriti da zgrće žar uz Tvoju lomaču, znaš li Ti to? Da, možda to ipak znaš – dometne i utone u duboko razmišljanje ne odvajajući očiju od sužnja.

...............
»Strašan i mudar duh, duh samouništenja i nepostojanja,« nastavlja starac, »taj je veliki duh razgovarao s Tobom u pustinji i nama su prenijeli u knjigama da Te je ‘kušao’. Je li to istina? A zar se moglo reći išta istinitije od onoga što Ti je on tada obznanio u svoja tri pitanja, a što si Ti odbio i što se u knjigama naziva ‘kušnjama’? A zapravo, ako se ikad na zemlji dogodilo pravo pravcato veliko čudo, onda se dogodilo toga dana, dana tih triju kušnji. To se čudo očitovalo upravo u ta tri pitanja.

...............
Zašto si nam sad došao smetati? I što me gledaš šutke i suosjećajno svojim krotkim očima? Radije se rasrdi, ja ne želim Tvoje ljubavi zato što ni ja Tebe ne volim. I što da krijem od Tebe? Ili da možda ne znam s kim razgovaram? Ovo što Ti imam kazati, sve je to Tebi već dobro poznato, čitam Ti to iz očiju. Pa zar da ja skrivam pred Tobom našu tajnu? Možda je Ti baš želiš čuti iz mojih usta, pa onda čuj: mi nismo uz Tebe, nego uz njega, eto, u tome je naša tajna! Mi već odavno nismo uz Tebe, nego uz njega, već osam stoljeća. Prije ravno osam stoljeća uzeli smo od njega ono što si Ti ogorčeno odbio, onaj posljednji dar koji Ti je on nudio kad Ti je pokazao sva carstva zemaljska: uzeli smo od njega Rim i carski mač i sami sebe proglasili zemaljskim carevima, jedinim carevima, iako još ni do dana današnjega nismo uspjeli potpuno dovršiti svoje djelo. Ali tko je tome kriv? O, to je djelo zasad još na početku, ali je počelo. Još ćemo se načekati da ga dovršimo, i još će mnogo zemlja pretrpjeti, ali ćemo uspjeti i postati carevi, a onda ćemo tek razmišljati o sreći ljudi u cijelom svijetu. A Ti si zapravo još onda mogao uzeti carski mač. Zašto si odbio taj posljednji dar? Da si prihvatio taj treći savjet moćnoga duha, ispunio bi bio sve što čovjek traži na zemlji; to jest: kome da se klanja, kome da povjeri svoju savjest i na koji način da se napokon ujedine svi ljudi u neprijeporni zajednički i složni mravinjak, jer je potreba za jedinstvom cijelog svijeta treća i posljednja muka ljudska. Čovječanstvo je oduvijek u cjelini težilo za jedinstvenim ustrojem. Bilo je mnogo velikih naroda koji su imali veliku povijest, ali što su razvijeniji bili ti narodi, to su bili nesretniji jer su više od ostalih osjećali potrebu za ujedinjenjem ljudi na cijelom svijetu. Veliki osvajači, Timuri i Džingis-kani, prohujali su kao vihor po svijetu ne bi li osvojili svemir, ali su i oni, iako nesvjesno, iskazali tu istu veliku potrebu čovječanstva za sveopćim ujedinjenjem diljem svijeta. Da si prihvatio svijet i carski grimiz, mogao si osnovati svjetsko carstvo i donijeti mir cijelom svijetu. Jer tko će vladati ljudima ako ne oni koji vladaju njihovom savješću i koji drže u svojim rukama njihov kruh? Mi smo pak uzeli carski mač, a kad smo ga uzeli, dakako da smo se odrekli Tebe i pošli za njim.