[no good]

O tome je već izdana knjiga:

Ivo Žanić: Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci?

Zašto jedan veseli magarac govori kao osel umjesto kao tovar i je li na djelu urota ili slučajnost?

Ova knjiga prva u Hrvatskoj obrađuje temu koja u svijetu poodavna zaokuplja javnost, sociolingvistiku i politiku: sinkronizaciju animiranih filmova na dijalekte i slengove umjesto isključivo na standardni jezik. Kina je takve sinkronizacije zabranila, Iran ih potiče, Québec se uzbunio kada je jedan sivac progovorio pariškim slengom, Talijanima je dodijao napuljski i vraćaju se standardu, Španjolska jezičnu raznolikost izvornika svodi na minimum, a Irska dodaje dijalekte i gdje ih izvorno nema...

Otkad su i hrvatski distributeri uveli takvu praksu, novine i posebno internetski forumi puni su tvrdnji da se neki govori zapostavljaju, drugi nameću, treći planski dodjeljuju negativcima, a četvrti pozitivcima...

Pišući duhovito i provokativno, Ivo Žanić objašnjava kako to da američka vjeverica škotskog porijekla govori dubrovački, a dobroćudni zeleni div rabi i kaj i lipo, što gledatelj ima na umu kad ga živcira ubijanje vokativa, aeeeekanje i gutanje samoglasnika, kako Zagreb i Split vide sebe, jedan drugog i ostale, a kako ostali njih, zašto u sinkronizacijama nema Rijeke i Osijeka, slavonskih i istarskih govora, što su stvarne značajke nečijega govora, a što njegova percepcija, te jesu li djeca zaista zbunjena kad s ekrana čuju izraze iz drugih krajeva.

Split nipošto nije zanemaren, on je Zagrebu vrlo važan, ključan grad, kao i obratno. Ta su dva identiteta uzajamno uvjetovana. No, posljedica je uspostave toga moćnog identitetskog tandema to što su u sjeni ostale, da tako kažem, bočne strane Hrvatske, na istoku Slavonija, na zapadu Rijeka s Istrom. Pojela su ih dva velika igrača, zaokupljena isključivo jedan drugim. Neovisno o tome što je Split demografski i ekonomski znatno slabiji, u simboličnom smislu i u smislu industrija masovne kulture i zabave, uključivši sport, u najmanju je ruku ravnopravan.

Svaki stereotip ima dvije strane, lice i naličje. Zagreb sebe vidi kao urbanu, kultiviranu sredinu, pa se uvrijedi kada s Juga stigne tumačenje tih osobina kao hladnoće i uštogljenosti; Splićani sebe drže opuštenima i komunikativnima, pa se uvrijede kada Sjever te osobine doživi kao lijenost i brbljavost. Ali, to je identitetska igra koja je prirodna u ljudskom društvu i s njom se jednostavno valja naučiti živjeti. Uvijek postoji način na koji netko vidi sebe i način na koji ga vide drugi, i to je organska cjelina, to su dva lica našega društvenog postojanja.

Ali ako sinkronizacija odražava stanje u društvu, a kao posljedica centralizacije svi studiji u kojima se obavlja sinkronizacija smješteni su u Zagrebu, ne bi li ipak neka intervencija u obliku propisa bila poželjna?

Nikako! Mislim da bi propis bio veliko zlo. Društvo treba da bude dovoljno zrelo da shvati i prihvati vlastite unutrašnje raznolikosti, da nauči živjeti s njima, a ne da ih politizira i njihove dinamične odnose uređuje propisima. Veličina i moć glavnog grada ne mogu se ignorirati. Pustimo na stranu upravnu centralizaciju zemlje. Mi sad govorimo o realnoj društvenoj dinamici koja postoji u Hrvatskoj, neovisno o tome je li zemlja upravno centralizirana ili ne. Ta društvena dinamika je povijesni proces koji je Zagreb učinio glavnim, najvećim i ekonomski najmoćnijim gradom. I kad bi se zemlja ne znam kako decentralizirala, Zagreb bi opet ostao najveći i glavni grad, i opet bi mnogo što bilo u njemu, jer je to jednostavno u naravi stvari. Prirodna je funkcija glavnoga grada biti utjecajan, prestižan i moćan. Biti moćan, naravno, ne znači biti svemoćan i ne vidjeti da Hrvatske ima i izvan Zagreba. Konkurencija je zdrava i nužna, ona nas drži budnima i sprečava da postanemo autistični: zato je dobro za Zagreb što u Hrvatskoj postoje regionalni centri s jakim (i) jezičnim identitetom, kao što je i za te centre dobro što postoji jaki i dinamični Zagreb. Ne bi bilo prirodno kad se to u animiranim filmovima ne bi vidjelo. To bi bila lažna slika Hrvatske, ne samo jezična. Druga je stvar što bi nezagrebački dio Hrvatske to trebao imati na umu i ne misliti da je Zagreb uvijek kriv za sve, a Zagreb bi trebao imati na umu da postoji i Hrvatska izvan njega. http://www.h-alter.org/vijesti/kultu...vatski-magarci